Najpoznatiji rituali za liječenje epilepsije su ipak takozvana označena mjesta. To je po vjerovanju Vlaha bilo koji prostor gdje bolesniku tijekom napada, padne glava. Ono se obilježi krugom bijele ili crvene boje i kada epileptičar ustane tu se zarije osviještena Motičica ili lopata. Zemlja u krugu se prekopa i kada se u njoj nađe neka bubica, glista ili bar komad ugljena, dobiven je znak da se sa obredom nastavi dalje. Bubicu treba zapaliti, ugljičnog stucati. Prah ili gar pomiješati s vodom i poprskati pa čak i zapojit bolesnika. Neke vračare na tom mjestu zakopavaju i kocku šećera ili bolesnome iznad glave zakuju željezni čavao, a potom mu tijelo tri puta okrenu tako da mu se čavao nađe pored nogu. To je takozvano okretanje ili zbunjivanje sudbine ili inače vrlo često korišteno zavaravanje demona u vlaškoj magiji. Kao preventiva za epilepsiju, ukoliko je u obitelji već bilo slučajeva bolesti, novorođenčetu se desetog dana po rođenju pravi amajlija. Tada se obavi i dječje krštenje. Pravi se veliko slavlje kome obavezno prisustvuje i zdrav desetogodišnjak. Veći dječak treba bebi da odsiječe pramen kose, a potom i nokte i to prvo sa palca desne ruke i lijeve noge, a onda s palca lijeve ruke i desne noge. Sve to se savije u zamotuljak i ušiva u odjeću. Majka, ai samo dijete kada odraste, mora voditi računa da amajlija uvijek bude uz njega. Kosa i nokti su, inače, po vjerovanju Vlaha, jedine tvari koje ne trule. One prate čovjeka i do onog svijeta i sačuvat ga od epilepsije.
Za epilepsiju se tvrdi da je bogom dana i zato što se sumnja da slične napade dobivaju i Rusalje – Vlajne koje padaju u trans. Kao i mnogi druidi, šamani i magovi iz drugih kultura, Vlajne se često nalaze u stanju drhtavice iz koje prelaze u potpunu nesvijest. Kada se povrate ne sjećaju se ničega ali ljudi koji su im tijekom transa bili blizu, kažu da one za to vrijeme predviđaju budućnost i da su sposobne komunicirati s mrtvima. Ovi napadi obično spopadaju samo žene koje su i inače odabrane da se bave magijom. I obično ih snađu u dane mladog ili punog Mjeseca, na velike praznike svetaca, i obavezno na Duhove pred Svetu Trojicu. Ako ovaj stav mnogih svjetskih etnologa, koji je u svojoj knjizi “Ritualni trans” naveo Dragoslav Antonijević, točan, onda se epilepsiji zaista može pridodati prefiks sveti, baš kao što to mnogi čine kad govore o čuvenom vlaškom rusaljskom transu.
