Njihov ljubavni život je bio prilično ograničen. Ukoliko su živjele s muškarcima, obićno su čuvali nevinost za vrijeme vojske ili bi ostajale nevine ako ne ubiju nijednog neprijatelja. Ako su živjele bez muškaraca, one su svoj ljubavni život ograničavale na sastanke radi produljenja vrste. Najčešće su bile potpuno lišene strasti, a neke priče tvrde da nisu uopće imale odnose već su vrstu produžavale na neki drugi način. Ipak, po Bronislavu Malinovski, bile su agresivne, nezasite i vrlo svirepe. Sve muškarce su iznurivao pa i ubijale svojim pirovima, pa čak ni djeca ne bi uspjela doživjeti zrelost jer su ih iznurivao svojom “ljubavlju”. Ljubavni život je tijesno povezan s činjenicom da su one po velikom broju izvora živjele bez muškaraca (u 24 priče se navodi da njihov narod nije uključivao muškarce). Bile su primorane, radi potomstva, opće s muškarcima susjednih plemena. Muškarci su dolazili jednom godišnje (u proljeće, ili ljeto), i ostajali bi određeno vrijeme (2 mjeseca, 3 mjeseca, 30 dana, 40 dana), dovoljno da svaka žena začne pa bi odlazili i vraćali bi se tek iduće godine. Izražena je monoandrija, tj. stalno vraćanje istih partnera i održavanje istih veza, dok samo Strabon pominje poliandriju što bi se moglo shvatiti kao zadržavanje običaja iz razdoblja heterizma.
Neki pisci navode da žene nisu uopće opštio s muškarcima, jer nisu ni živjele s njima, a vrstu su nastavile začinjući na, moglo bi se reći, apsurdne načine. U obzir se naravno, mora uzeti vrijeme u kojem su ovi pisci živjeli i iz tog kuta, s njihove točke gledišta ovo i nije apsurdno. Ipak, vjerovanja u bespolno začeće se proteže od I stoljeća (anali dinastije Hana) do XIX stoljeća (Nikolaj Daurkin), kao iu raznim dijelovima naseljenog (ili nepoznatog) svijeta. Ističe se vjerovanje u magijsku moć vode i vjetra, jer one začinju kupajući se u rijeci, izvoru, od morskih valova, pijući vodu; dovoljno je da samo pogledaju neki od čudotvornih izvora; a po Chen Chu Feju one se razodevaju kada puše južni vjetar i od njega postaju trudne. Najneobičniji način začinjanja spominje Adam Bremenski u XI stoljeću. Po njemu, Amazonke začinju od čudovista kojih na istočnoj obali Baltičkog mora ima na pretek, iako “mnogi tvrde da začinju sa robovima ili trgovcima koji tu prolaze ili, pak, pod dejstvom vode.”
U samo deset priča se spominju muškarci kao stanovnici države žena i to u plemenima oko rijeke Termodontu i na Kavkazu. Oni su podčinjeni, nemaju nikakvu vlast jer je sva u rukama žena i često su u ulozi robova. Njihovi poslovi su čuvanje djece, održavanje kuće, i uopće poslovi koji se danas smatraju ženskim poslovima (tkanje, čišćenje, itd.). U nekim pričama muškarci zapravo imaju ulogu muževa, ali također u potčinjenom položaju. Njihov glavni zadatak je, zapravo, omogućavanje produžavanja vrste. Sam odnos žena prema muškarcima ovisi od toga da li žive s njima ili ne. Ukoliko u njihovoj državi uopće nema muškaraca one ih se plaše, izbjegavaju ih, bježe od njih kada ih vide, ili ih agresivno napadaju da bi ih otjerale. Ako dolaze u kontakt s muškarcima njihov odnos je ponižavajući za muškarce – one ih preziru, čak i mrze pa im upravo zbog toga nameću najponižavajuće poslove. Takav odnos je vrlo često izazvan ponašanjem vladarice čija je uloga da čuva nevinost i koja muškarce ne priznaje i prezire.
Odnos Amazonki prema djeci ovisi također od toga da li žive s muškarcima ili ne, kao i od toga da li je dijete muško ili žensko:

■ ukoliko Amazonke začinju na neki čudotvoran način, rađaju samo djevojčice koje odgajaju kao ratnice učeći ih svim vještinama koje su im potrebne. Dječaci se ne rađaju, s obzirom na to da nisu potrebni. Po Adamu Bremenski (piše da žene začinju sa čudovištem), muško dijete će biti Psoglavi i umrijet će odmah po porađaju, a žensko dijete će biti prelijepo.
■ ako žene imaju određeno vrijeme sastajanja s muškarcima radi začinjanja, dječake koji se rode uglavnom šalju očevima, a djevojčice zadržavaju, ili i jedne i druge vaspitavaju očevi, a zatim djevojčice dovode Amazonkama. Međutim, ovi slučajevi su prisutni samo ako su muževi iz susjednog plemena, uvijek isti i stalni, ali ako začinju sa slučajnim prolaznicima ili muškarcima različitih plemena, one mušku djecu ubijaju pri rođenju.

Amazonke koje u državi imaju muškarce, bilo robove bilo muževe, mušku djecu odgajaju da budu pokorni, a čest je slučaj da ih sakate (ruke ili noge), da bi im onemogućile kasnije pobune protiv organizacije države. Ukoliko one same rade sve poslove i muškarci im trebaju samo radi oplodnje, vrši se ždrijebanje ili biranje jednog (ili više dječaka) koji će nastaviti vrstu, a ostale ubijaju (bacaju zvijerima, dave i slično) odmah po rođenju. Djevojčice su po svim pričama, od malena vaspitavane da se bore, učene različitih ratnim vještinama: prije svega jahanju, rukovanju oružjem, veslanju itd. Oko rijeke Termodontu, i na Kavkazu pa iu Libiji djevojčicama se vrelim željezom sasušivala desna dojka, radi lakšeg rukovanja lukom i strijelom. Pseudo-Kalisten piše da djevojčice do sedme godine provode vrijeme s očevima koji žive na obali. Oni ih odgajaju, a kada završe sedmu godinu Čalja Amazonkama na otok. Život djevojčica bio je surov – morale su trpe teškoće ratovanja i nisu smjele odrastati u sredini u kojoj bi se navikle na raskoš lak život. Njihova glavna uloga je bila uloga ratnice i tako su živjele.
Susjedi, koji su najčešće bili plemena ili slabo organizirane države (s izuzetkom Grka) su ih uglavnom mrzili i plašili su ih se. Uvijek su bili u sukobima i ratovali su, tako da je postojao strahopoštovalački odnos. Dominikanac Dos Santos kaže da su ih susjedi voljeli, divili im se i bila im je čast da se bore s njima.

MIŠLJENJE PISACA

Većina pisaca se nije izjasnila o mitu o Amazonkama, već su to navodili kao pričanje nekog drugog, ili bi se ogradili navodivši to kao legendu.

■ Palefat (III stoljeće prije Krista) ne vjeruje da su amozonke bile žene jer ni ‘danas’ toga nema.
■ Strabon (68. godina prije nove ere – 20. godina nove ere) o kavkaskim Amazonkama piše: ‘Tko može povjerovati da se vojske ili grad ili čitav narod sastoji samo od žena bez muškaraca.’
■ Flavije Arijan (96. – 180. godina nove ere) ne sumnja u njihovo postojanje ali tvrdi da su morale izumrijeti prije Aleksandra Makedonskog.
■ Al-Kazvinije (1203. – 1283. nove ere) piše da nema sumnje da postoji grad žena.
■ Adam Oleari (1603. – 1671. nove ere) piše da, iako se priće o Amazonkama prepliću sa basnama, ne treba ih odbacivati, jer u njima ima zrno istine.
■ Filipo-Salvatore Đila (XVIII vijek) misli da i ‘danas’ postoje.

Posljednje, ko zna koje po redu, ‘otkrivanje’ prapostojbine žena-ratnika, svjetski su mediji zabilježili sredinom siječnja 1976. godine, kada je poznati talijanski arheolog Gvido Boldrini, znanstvenik koji je svoj život posvetio proučavanju podataka o postojanju mitoloških Amazonki, sazvao tiskovnu novinare i javnosti obznanio svoja posljednja otkrića: – Nakon dugotrajnih i napornih traganja, uspjeli smo pronaći veliki broj keramičkih posuda, vrčeva i pladnjeva, što odražava način života legendarnih žena-ratnica. Otkopavanja koja smo na teritoriju Brazila obavili moje kolege i ja, svjedoče da je pleme Amazonki, žena-ratnika, uistinu postojalo!
Guido Boldrini u svijetu istraživača nije nepoznat. Pune je dva desetljeća, sa svojim suradnicima, strpljivo proučavao biljni i životinjski svijet Amazonije; pješice i raznim sredstvima prijevoza prevalio je desetine tisuća kilometara; boravio je među brojnim divljim amazonskim plemenima i kopao na mnogim mjestima za koje je pretpostavljao da su pod površinom tla sačuvali kakve-takve ostatke bitnih naselja legendarnih Amazonki. Pa ipak, njegovo otkriće u Brazilu, nije do kraja potvrdilo autentičnost drevne sage koja je još uvijek omiljena tema brojnih avanturista i istraživača.

VIZIJA UMJETNIKA

Prvi španjolski misionari koji su se spustili u zeleni pakao Amazonije, bilježili su dramatične susrete s hrabrim ženama ratnicima. Mit o divljim i opasnim ženama-ratnicima datira, kako je poznato, iz najstarijih vremena ljudske povijesti. Susrećemo ih još kod Homera, potom kod grčkog povjesničara i moraliste Plutarha (oko 50 – 125 n.e.), Pausanija iu gotovo svim ‘aleksandridama’, pričama koje govore o ratnim pohodima i uspjesima grčkog osvajača Aleksandra Velikog (356-323 pr.n.e.).
Čak ni on, kažu predanja, nije mogao ostati pošteđen okršaja s tim navodnim ratobornim, beskompromisnim ratnicima koje su se borile hrabro i do posljednjeg daha, te paranoično mrzile muškarce i, nerijetko, bezobzirno ubijale čak i vlastite sinove!
Konačno, ova uzbudljiva saga očito je doprinijela da i najmoćnija rijeka na svijetu, Amazon, dobije svoje ime!