Ambicioznost definiramo kao želju za uspjehom i isticanjem. Pitanje je, stoga, što je za nas uspjeh.

Što nam dobro ambicija donosi, a što loše?

Potreba za osobnim napredovanjem, učenjem novih vještina, samospoznaja, intelektualna radoznalost, samoafirmacija, sve su to zreli motivi ambicioznosti. Međutim, ovakve motive može imati samo psihološki zrela ličnost, koja se suočava sa svojim nedostacima i radi na njima, osoba koja psihološki raste i razvija se. U tom slučaju ambicija donosi konstantno unapređenje i zadovoljstvo.

Druga mogućnost je ambicija koja proizlazi iz nedostataka. Njezin je zadatak da popuni praznine, što na duže staze nikada ne uspijeva. “Pretjerana ambicioznost” je “kontraveština” (kontra od razvoja), koja služi kao zamjena za ono što osobi zaista fali.

“Zrelu” i “nezrelu” ambicioznost katkad je teško razlikovati. Primjerice “pretjerana ambizioznost” u poslu nekada maskira nedostatke u emotivnom životu, nekada zamagli strahove od neuspjeha, suočavanje s vlastitim manama, i drugo.

Svakako da to ne znači da, svatko tko voli svoj posao i posvećen mu je, time bježi od drugih važnih životnih pitanja. Kao što vidimo, ove vrste ambicioznosti pojavno izgledaju isto, ali ono što ih razlikuje je motivacija. Pitanje je, da li ambicija služi razvoju ličnosti ili prikrivanju nedostatka?

Pored motivacije još jedan način da uvidimo o kojoj ambicioznosti se radi jeste osjećaj koji imamo nakon obavljenog posla. Kada je ambicioznost “nezrela” rijetko osjećamo zadovoljstvo, postoji konstantna glad, poriv, ​​za novim ciljevima i prije ili kasnije razočarenje.

Kada je ambicioznost “zdrava” nakon ostvarivanja nekog cilja osjećamo se ispunjeno, inspirirano i dajemo sebi za pravo na odmor do sljedećeg izazova.

Ambicija kao problem

Najšire gledano, zdrava je svaka ambicioznost koja nas vodi ka napredovanju, kako poslovnom tako i emotivnom. Ona nije bijeg od nekog dijela sebe, već kretanje u novim pravcima. “Nezrela ambicioznost”, s druge strane, često prikriva patološki narcizam, strah od neuspjeha, odbijanja, osjećaja niže vrijednosti i manjak samopouzdanja.

Kada imamo zdravu ambiciju realno postavljamo ciljeve, osjećamo da smo u skladu sa sobom, odvajamo dovoljno vremena za rad i odmor. Ciljevi su nam dovoljno izazovni, ali ne i preteški – umemo da nađemo “zlatnu sredinu”.

Zdravu i patološku ambiciju ne razlikuje broj sati koje ulažemo u neki cilj, već očekivanje koje od cilja imamo.

Pretjerana ambicioznost, manjak sposobnosti i kvalitete neophodnih za njeno ostvarenje

Mučeni prevelikim ambicijama nećemo uspjeti ni u malim stvarima. Ambicija koja nije u skladu s trenutnim mogućnostima može postati opsesija i vid ovisnosti. Udružena s osobinama koje zanemaruju druge ljude, ona može postati toliko destruktivna da ugrožava i druge.

Cilj opravdava stredstvo, postaje moto koji uključuje eksploatiranje i ozljeđivanje drugih. Međutim, uspjeh po svaku cijenu ima cijenu i za samu osobu koja se ovim vodi. Prati ga, prije ili kasnije, osiromašenje emotivnog života, tjelesni simptomi, anksioznost, i drugo.

Tko je sretniji – ambiciozni ili neambiciozni ljudi?

Možemo (ne) dostići što god želimo, dok god smo spremni za to platimo cijenu. Ukoliko u nečemu želimo biti (naj) bolji treba se zapitati što nam je za to sve potrebno, čega treba da se odreknemo, šta sve moramo naučiti, ali i kako ćemo se osjećati kada taj cilj ostvarimo.

Tek kada nađemo odgovore na sva ova pitanja odlučujemo se da li na taj put želimo krenuti. Tek je tada naša predstava cilja realna. Međutim, i kada se odričemo ambicija treba postaviti sebi ista pitanja. Što sve dobivamo i gubimo svojom pasivnošću, i da li smo spremni tu cijenu platimo.

Pravo i cjelovito zadovoljstvo osjećamo tek onda kada se razvijamo i radimo na sebi, odnosno ostvarujemo neki uspjeh. Dakle, “pretjerana ambicioznost” i “neambicioznost” ne spadaju u ovu skupinu, pa tako ni jedna od te dvije krajnosti ne donosi istinsku sreću. U prvom slučaju forsiramo se iznad svojih granica, au drugom negiramo vlastite želje.

Vidimo da istinska sreća i zadovoljstvo sobom i životom, pa tako i zdrava ambicija proizlaze iz ličnosti koja je spremna raditi na sebi, na svojim nedostacima, suočava se s realnošću, tolerira frustraciju, sagledava cjelovito, umjerena je i usmjerite svoju inicijativu ka ispunjenom životu .

korijeni ambicije

Na ambiciju utječu brojni faktori. Najznačajnije nalazimo u primarnoj obitelji gdje učimo kako se odnosimo prema uspjehu. Reakcije roditelja na djetetovu radoznalost i inicijativu utječu na to kako će se njegova ambicija razvijati. “Ubijanje” radoznalosti može ostaviti značajne posljedice.

Djeci treba naglasiti značaj uspjeha, i još bitnije, što je zapravo uspjeh. Važno je i djeci pokazati da se do ciljeva dolazi vlastitim zalaganjem i trudom. Ovo postižemo nagrađivanjem aktivnosti koje djeca otpočinju, stimuliranjem kreativnosti i dozvoljavanjem izbora. Bitno je da se nauče tolerarisanju frustracije i neizvjesnosti cilja.

Također je dobro da djeca razvijaju natjecateljski duh i kapacitet za “fair play”. Važno je da razvijaju svoje intelektualne kapacitete i da u tome uživaju, uživati ​​u istraživanjima i da za to budu nagrađivana.

Ovakvim pristupom rađa se ljubav prema znanju i osobnom uspjehu, ali u pravoj mjeri, koja nije ni sa jedne strane krajnosti, gdje je ambicija pretjerana ili premala.

Adekvatna ambicioznost uključuje adekvatne ciljeve. Uključuje zrelu ličnost koja se ne precjenjuje i ne podcjenjuje. Ne treba negirati stvarnost subjektivnim doživljajima, već naći sklad realnosti i samoprocjene.

Ukoliko sebe poznajemo dovoljno dobro, onda znamo što nas usrećuje, odnosno što je za nas uspjeh. Svjesni smo koliko u kojem trenutku možemo i želimo. Tada je ambicija moćan pokretač ka ispunjenom i sretnom životu.