U slučaju bombaškog napada u Oklahomi 1995. godine možemo jasnije vidjeti kako izgleda opipljiva sprega modernog terorizma pod sponzorstvom države. Mnogi su Amerikanci skloni misliti da su dva usamljenika, Timothy McVeigh i Terry Nichols, inspirirani ratnim konspirativnim teorijama te propagandom o belačkoj superiomosti, sami od sebe počinili jednu od najužasnijih terorističkih akcija u američkoj povijesti. Što bismo mogli zaključiti iz bombaškog napada u Oklahomi?
Proradilo je ono što se prema bivšem članu Centralnog Komiteta Komunističke Partije Čehoslovačke zvalo ‘pritisak odozgo’, a to je pak omogućilo donošenje jednog represivnog zakona: Zakona o antiterorizmu i djelotvornoj smrhroj kazni 1996. godine. Pred tim se zakonom više nitko nije mogao osjećati sigurnim, a Četvrti je amandman na Ustav doslovce bačen u koš. Kliješta su još jače pritegnuo američki narod. Danas je Amerika poprište žestokog sukoba zbog događaja od 11. rujna, terorističkih napada na Pentagon i Svjetski trgovački centar. Pitanje je: je li taj napad sponzorirala država? Sjetimo se da prema ranijoj pretpostavci većinu terorističkih akcija sponzorira država. Teroristi jednostavno nemaju dovoljno sredstava, novca i stručnosti bez pomoći vlade i neke frakcije u vladi. Istraživanje o upletenosti vlade počinje propitivanjem dokaza o tome je li vlada mogla za te događaje sanrati unaprijed. A, upozorenja su primljena u najvišim vladinim krugovima. Uz to, mnogi se ljudi pitaju sljedeće: zašto Vlada SAD-a nije ništa poduzela da spriječi bin Ladena i al-Qaidu? Na njega možemo odgovoriti protupitanjem: Zašto bi sprječavali bin Ladena i al-Qa’idu ako oni rade za njih? Priča o ulozi al-Qaidine terorističke mreže počinje sa Zbignjewom Brzezinski, savjetnikom za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera. U svojoj kllijizi iz 1997. ‘Velika šahovska ploča: Američko prvenstvo i geostrateške okolnosti’, Brzezinski daje čitatelju motive za stvaranje terorističke prijetnje. On započinje ovako: ‘U posljednjoj deceniji XX stoljeća svjedoci smo tektonskih pomaka u svjetskim poslovima. Po prvi put uopće, jedna se ne-euroazijska sila pojavljuje ne samo kao ključni arbitar u Euroazijsku odnosima moći, već i kao najjača svjetska sila. Poraz i propast Sovjetskog Saveza predstavljaju posljednji korak u brzom uzdizanju moći zapadne hemisfere, tj. Sjedinjenih Američkih Država kao jedine i, dakako, prve zaista svjetske sile …
Brzezinski slavi Ameriku koja je konačno postala svjetsko carstvo. Međutim, on uočava i određenu smetnju uzdizanju Amerike na poziciju jedine globalne sile. Stav Američke javnosti prema vanjskoj projekciji arneričke moći previše je arnbivalentan. Očito je građanska averzija prema imperijalističkoj politici, koju Brzezinski naziva ambivalentnom, prepreka ekspanziji carstva. Ipak, još je uvijek mnogo patriota koji razumiju da je Bžežinskieva ekspanzionistička ‘geostrategija’ nepomirljiva s načelima i pretpostavkama amerikanizma. Taj je osjećaj za stvarnost predstavljao važnu prepreku vanjskoj politici elite koju Brzezinski zastupa. Još uvijek je bilo dovoljno patriota koji su znali da nijedan ‘Dokument o slobodama’ (tj. Ustav, Povelja o pravima, itd.) Ne dopušta proširenje autoriteta Amerike uz pomoć brutalne vojne sile. Kao suverena zemlja, Amerika je dužna poštivati autonomiju drugih zemalja i nema pravo na uporabu vojne sile, osim u slučaju kada je sama ugrožena. Pa ipak Brzezinski vjeruje da bi praćenje tih principa moglo dovesti do snažnih socijalnih prevrata diljem svijeta. Američko povlačenje i odustajanje od svjetskih pretenzija, moglo bi, možda i zbog iznenadnog nestanka uspješnog suparnika, proizvesti veliku međunarodnu nestabilnost. To bi moglo izazvati globalnu anarhiju. Brzezinski dalje nastavlja: ‘Bez kontinuiranog i usmjerenog prisustva Amerike na svjetskoj sceni u kratkom bi vremenu došlo do prevlasti sila nereda i destrukcije’.
Drugim riječima, promicanje i djelovanje izabranih vlada drugih naroda imali bi
za posljedicu kraj svijeta i sudnji dan. Prema Brzezinski, oni koji vole i njeguju individualne slobode i suverenitet vlastitih nacija pripadaju ‘silama globalnog nereda i destukcije’ i te sile moraju biti poražene ili će neizostavno uzrokovati apokalipsu – i stoga javno mnijenje mora biti promijenjeno. Brzezinski zaboravlja spomenuti da bi takav sudnji dan značio samo kraj za njega i njegove elitne prijatelje. Brzezinski navodi i jedan vrlo zanimljiv povijesni primjer: ‘Javna podrška američkom uključivanju u Drugi svjetski rat u velikoj je mjeri posljedica šoka nastalog uslijed japanskog napada na Pearl Harbor’.
Eto, opcija se sama nameće! Masovna bi trauma mogla stvoriti masovni koncenzus. Zapravo je taj moment masovnog povođenja diljem svijeta već otprije bio jedno od bitnih uporišta Bžežinskieve vanjske politike. U jednom trenutku samokritike, toliko rijetkom u području elitizma, Brzezinski ispisuje priznanje koje je ujedno i osuda: ‘Štoviše, suvremena je Amerika multikulturalno društvo u porastu, te će stoga biti vrlo teiko pronaći način da se stvori koncenzus, osim u okolnostima zaista velike i široko rasprostranjene prijetnje izvana ‘
Upotrebljiva prijetnja, uvijek pripravna, bilo da je spontana ili proglašena, predstavlja rješenje. Brzezinski je započeo sa stvaranjem svoje ‘izravne vanjske prijetnje’ godinama prije nego li je napisao Veliku šahovske ploče. U intervjuu za francuski magazin Le Nouvel Observateur bivši je nacionalni savetniik za sigumost dao zapanjujuću izjavu koja će zauvijek izmijeniti povijesne udžbenike:
Pitanje: Bivši šef CIA-e, Robert Gates, navodi u svojim memoarima (Iz sjene) da su američke obavještajne službe započele potpomagati Mudžahedine u Afganistanu šest mjeseci prije sovjetske intervencije. U tom ste razdoblju bili savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera. Znači da ste i vi imali svoje mjesto u tom pothvatu. Je li to točno?
Brzezinski: Da. Prema službenoj verziji povijesti, CIA je počela pomagati Mudžahedine 1980, dakle, nakon sovjetske invazije, 24. prosinca 1979. No u stvarnosti, koja je čuvana u tajnosti sve do sada, sve je drugačije. Zapravo je već 3. srpnja 1979. predsjednik Carter dao znak i direktivu za tajno potpomaganje protivnika prosovjetskog režima u Kabulu. Toga sam istoga dana i ja napisao poruku predsjedniku u kojoj sam mu objasnio kako smatram da će ta pomoć izazvati sovjetsku vojnu intervenciiu.
Pitanje: Unatoč riziku, ipak ste bili zagovornikom te tajne akcije. Možda ste vi zapravo priželjkivali sovjetski ulazak u rat i tražili način da ga izazovete?
Brzezinski: Pa, nije bilo baš tako. Mi nismo gurali Ruse u tu intervenciju, ali smo svjesno povećali vjerojatnost da se to dogodi.
