Smrt i odlazak na onu drugu stranu oduvijek je bila tema mudraca, duhovnika, filozofa, znanstvenika i običnih ljudi ponekad zagledanih u bit čovjeka. Za većinu ljudi to je zastrašujuća pomisao. Jutro bez svitanja, noć bez jutra. Sa druge strane, poslije rođenja, to je jedina izvjesna stvar koje svi ponekad nismo ni svjesni. O njoj razmišljamo uglavnom onda kada joj se na neki način primaknemo, ili pak osjetimo njen dodir. Melalp samo po sebi nameće se pitanje: zašto je od besmrtnog Boga došla smrt? Pa, ako je i došla, zašto iznenađuje i zatiče prije vremena?
Po riječima svetog Grigorija Bogoslova, smrt je došla presjeći grijeh, da zlo ne bi postalo besmrtno. Tako se božja kazna za grijeh preobratila u čovjekoljublje. Čas smrti Bog je sakrio od čovjeka radi našeg dobra: da bismo postojano mislili o smrti i za nju se svakog dana pripremali plemenitim načinom življenja. Kad bi ljudi unaprijed znali dan svoje smrti, mnogi bi požurili da se ‘nažive’ ne birajući sredstva i način, ne misleći pritom na pokajanje do posljednjega dana i časa, dok bi drugi dane provodili odbrojavaću u mislima vrijeme do odlaska i ne bi razmišljali o ničem drugom.
Pitanje je da li bi takvo pokajanje nešto i značilo u posljednjem satu i da li bi moglo opravdati sve prethodno učinjeno zarad lagodnog života. Ipak, pojedinim dušama Bog kao da unaprijed otkriva dan tjelesne smrti i tajnu onostranog.
Vrli kršćanski mudrac imao je više duhovnih vizija i razgovora s anđelima i dušama iz zagrobnog života. U tim viđenjima i razgovorima bilo je riječi o o smrt io zagrobnim zudbinama pravednih i grješnih duša. Evo što su mu oni otkrili o smrti: ‘Smrt je slična snu. Nema nikakve muke pri prelasku na onu stranu u zagrobni svijet, osim u slučaju tjelesne bolesti i teških duševnih stanja. kao što umeoran čovjek biva savladan dubokim snom, tako dolazi smrtni san na čovjeka. Nekima dođe smrt tako iznenadno, da oni s teškom mukom mogu shvatiti da su ostavili materijalni svijet i ušli u svijet duhova. Zbunjeni mnogim novim stvarima oko sebe, oni zamišljaju da su u posjeti nekoj zemlji, ili gradu na zemlji koju ranije nisu vidjeli. Tek kad im se dobro objasni kad uvide da je njihov duhovni oblik različit od materijalnog tijela, oni saznaju da su zaista preneseni iz materijalnog svijeta u kraljevstvo duhova ‘.
Na ovo je drugi svetitelj dodao: ‘Obično u času smrti tijelo postupno izgubi moć osjećanja. Ono ne osjeća bol, nego biva prosto svladano kao nekim drijemež. U slučajevima iznenadne smrti, duše onih ljudi koji nisu ni pomišljali na njega nite se carstvo duhova već pripremali, bivaju krajnje zbunjene i nalaze se u stanju velike žalosti zbog svoje sudbe zato moraju duže vremena da ostanu na nisem mračnijem planu. Duhovi ovog nižeg plana često jako uznemiravaju ljude na zemaljskom svijetu. Ali oni ne mogu nikome naškoditi, osim onima koji su im slični po karakteru i koji po svojoj slobodnoj volji otvaraju svoja srca da ih primaju. Ovakve, često i zle duše, udružene sa drugim zlim duhovima, počinile bi strašnu pakost ljudima, da Bog nije svuda odredio brojne anđele da ove čuvaju. Zli duhovi mogu škoditi samo onima u svijetu koji su slični njima po prirodi, no i to mogu činiti samo do određene granice. Istina, mogu oni uznemiravati i pravednike, ali ne bez Božjega dopuštenja, kao što je dopustio nečastivom da muči Njegovog slugu – pravednog Jova. No od takvih iskušenja čovjek koji vjeruje više dobiva nego što gubi ‘.
Mnogi od onih koji u životu nisu znali za Boga, prilikom smrti izgledaju izvan sebe. Zapravo, s njima se događa ovo: oni vide gadna lica demona koji se okupljaju oko njih, te postaju nijemi i paralizirani od straha. Sasvim suprotno biva sa plemenitim i Vjerujući ljudima. Oni vide svjetla lica anđela koji im žele dobrodošlicu u svijetu koji su svojim životom zaslužili.