Danas, na žalost, mnogi samoprozvani iscjelitelji pribjegavaju sumnjivim obredima da bi zaradili novac na račun ljudi koji vjeruju u čuda (stara poslovica kaže – u čuda ne treba vjerovati, na njih se treba osloniti), ne uviđajući da su još čuvari iscjeliteljskih svetišta, u starom vijeku, shvatili da izvođenje čuda ne podrazumijeva samo ekonomsku logiku (naplatu), već i pružanje usluge iscjeljenja.
Ako netko boluje i liječnici nisu u stanju da ga izliječe, već sama odluka da se krene u potragu za čudesnim božijim izlječenjem donekle oslobađa čovjeka fizičke i mentalne patnje; vjerovanje u čuda leži s one strane racionalnog iskustva i može biti djelotvoran način da se izađe na kraj s bolom za koga medicina ne može pronaći racionalan uzrok. Teško je povjerovati, ali neka čuda iz starog stoljeća zaista imaju znanstvenu osnovu. Neka od njih su zapisana u Hilandarskom kodeksu (Codex Hilandaricii), o čemu smo već pisali u Trećem oku prije par godina; njima se bavio i Arthur Clarke na izuzetno seriozan način. Postoje dokazi da su čudesna iscjeljenja, u nekadašnjem starogrčkom lječilištu Epidaura, bila moguća upotrebom psihosomatskih i psihoterapeutskih metoda – ovu tehniku ​​koristi suvremena medicina od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Prema predanjima vezanim za epidaurska izlječenja, pacijentima, čije je oboljenje bilo uglavnom psihološkog podrijetla, Asklepijem svećenici su govorili da poste i spavaju kako bi došlo do sretnog ishoda.
Stoljećima prije nego što je uspostavljena kršćanska praksa hodočašća, postojala su sveta mjesta poznata po nevjerojatnim iscjeljenjima. U staroj Grčkoj, hodočasnici su hrlili ka diljem svijeta poznatom Epidaura, nadajući se izlječenju pomoću božanskih sila. One su obitavale u svetištu boga Apolona, ​​Asklepijevog sina. U IV stoljeću prije naše ere, Epidaur je bio izuzetno posjećen terapeutski centar. Hodočasnici su mogli ući u hram tek poslije priprema koje su podrazumijevale post, molitvu, očišćenje u svetom izvoru i prinošenje žrtve. U sali zvanoj Abaton, pacijenti su ležali na životinjskim kožama, čekajući upute od Asklepija – on se, obično, pojavljivao u snovima. Sadržaj snova prepričavan je svećenicima, radi određivanja načina liječenja.