Prema tradiciji jedna je zvijezda vodila tri kralja prema betlehemskoj štalici, ta tri čovjeka nisu bili vladari, nego žreci iz Irana ili Babilona, ​​prema ondašnjem poimanju, svećenici. Zvijezda koja je vodila tri kralja možda nije bila drugo do li repatica ili planeta, Jupiter, Mars i Saturn, koji su približivši se na nebu izgledali kao jedna velika zvijezda izuzetna sjaja. Kako god bilo, astrolozi su uočili taj nebeski znamen.

Uključivanje astrologije u kršćansko poimanje svijeta prolazilo je kroz različite faze, prvo je bila odbačena i zabranjena, potom je imala službene odnose s religijom. Crkvenjaci su lučili prirodne i kontigentne fenomene i prihvaćali su da je pretkazanje moguće za prirodne pojave poput bolesti, plodnosti, vremena, ali ne i za ono što ovisi o ljudskoj slobodnoj volji.

Na početku srednjeg vijeka Sunce je smatrano simbolom Krista, a Mjesec simbolom Gospe. Protivnik astrologije bio je sveti Augustin, dijeleći Ciceronovo mišljenje, dok drugi Crkveni oci, poput biskupa Sinerzija Kirenskog, držali su astrologiju pripremom za teologiju. Ako zvijezde ne mogu oblikovati ljudsku dušu, mogu ipak utjecati na tijelo i volju, govorio je Albert Veliki, a najveći kršćanski teolog, sveti Toma Akvinski, priznao je da su nebeska tijela uzrok svega što se događa u ovom svijetu i da neizravno utječu na ljudska tijela. Dakle, učinci koje prizvode nebeska tijela, možemo zaključiti, da nisu baš svi neizbježni.