Kroz praksu sam primijetio da postoji određena nesuglasnost u razumijevanju prediktivnog dometa koji astrologija, kao vještina posjeduje, uglavnom izražen kroz oprečne stavove koji ljudi imaju prema konceptu sudbine. Pa tako jedni smatraju da astrologija zaista može predvidjeti događaje u budućnosti, što proizlazi iz njihovog prihvaćanja postojanja tog koncepta. Može se reći i da među onima koji su skeptični po tom pitanju, astrologija uživa najveći kredibilitet koji proizlazi iz njene pretpostavljene znanstvene osnove, odnosno njihovog doživljaja iste.

Time smo se bavili u jednom od prethodnih tekstova, “Pitanje sudbine u astrologiji”, koji objašnjava taj isti koncept i daje odgovor na pitanje zašto astrologija radi. Sa druge strane, ljudi koji ne vjeruju u sudbinu polaze od pretpostavke da je život sam po sebi nepredvidljiv, ističući da je upravo ta nepredvidljivost jedna od ključnih ljepota života te da je koncept sudbine protivan konceptu slobode, kojim smo se odnosom već bavili u gore spomenutom tekstu.

U određenom smislu, oba pristupa imaju validnost, a ona proizlazi iz samog koncepta života, odnosno prirode. U prirodi je zaista sve moguće iu tom pogledu ne može biti nikakve isključivosti ili ograničenja, a koji ne proizlaze iz same prirode živih bića. No upravo je ta takva priroda ujedno i ograničavajuća, jer biće se može razvijati samo u skladu sa svojom prirodom. Takav je slučaj i sa čovjekom, prihvaćao on tu svoju predvidljivost ili ne. Stoga je jasno da se predvidljivost u određenom dijelu i može osporavati, ali ne i saznatljivost tog našeg razvoja.

To naravno ne znači da je on jednoznačan, odnosno općenito određen za svakog čovjeka u smislu njegovih dometa, već naprotiv pojedinačni izdanci se uvijek razlikuju i tu raznolikost bi trebali ostvaruju na svim razinama. Ta individualna osnova je jedna od osnovnih premisa na kojoj se temelji astrologija kao hermeticka disciplina. Spomenuta saznatljivost našeg pojedinačnog razvoja proizlazi, dakle, iz same naše prirode. Astrologija je jezik koji nam može omogućiti to saznanje, pa otuda i njena prediktivna moć. Možda i najljepše je to uočio Karl Gustav Jung, švicarski psiholog, ustvrdivši:

“Rađamo se u određeni sat, na određenom mjestu i kao vino s ‘godištem svoje berbe, nosimo u sebi kvalitetu godine i godišnjeg doba kada smo došli na svijet. Upravo to, ni manje, ni više, tvrdi astrologija. ”

To je tako, jer nas spomenutim kvalitetama obrazuje priroda, a što nam je najpribližnije objašnjeno kroz humoralni medicinsku teoriju. Humoralna medicina (teorija ili patologija) je naziv za teoriju koja se razvila u antičko doba i držala da se ljudsko tijelo sastoji od četiri osnovna tjelesna soka (humora). Ti su sokovi tradicionalno bili: krv, sluz, crna žuč i žuta žuč. Prema toj teoriji, bolesti su bile posljedica neravnoteže među sokovima, a liječenje je moralo uspostaviti tu ravnotežu. Teoriju je prvi iznio grčki liječnik i filozof Empedoklo u drugoj polovici V vijeka prije nove ere na temelju učenja o četiri osnovna elementa od kojih se sastoje svih stvari.

Teoriju je preuzeo Hipokrat, a kasnije sistematizirao Galen, da bi je preko srednjovjekovnih arapskih ljekara preuzeli europski liječnici. Odnos ova četiri humora nadalje formira temperament ličnosti, koji ovisno o dominacije tjelesnog soka u konstituciji tijela može biti koleričan (žuta žuč) – vatra, melankoličan (crna žuč) – zemlja, sangviničan (krv) – zrak i flegmatičan (sluz) – voda . Rijetko kada je tako čist, već najčešće predstavlja kombinaciju sva četiri, iako se dominantan nekako uvijek ističe. Ono što je važno istaći jeste da je temperament pretežno urođena karakteristika ličnosti određena biokemijskim karakteristikama limbičkog i središnjeg živčanog sustava.

S obzirom na to, procjena temperamenta je i polazna točka kada se analizira natalna karta, o čemu detaljnije možete čitati u tekstu “Kako (ne) tumačiti natalnu kartu?”. Temperament se ujedno smatra i jedinom nepromjenjivom konstantom, budući da predstavlja to fino tkanje, sam temelj na kojem se dalje gradi znak, jer je temperament taj koji boji sva stečena iskustva osobe, pa će se i njene karakterne osobine diferencirati po tom osnovu. U to se dalje uklapa i koncept sudbine, budući da je usko povezan s karakterom pojedinca. To je uočio još jedan antički filozof, Heraklit iz Efesa:

“Svatko bira – misli, djela, usvaja … ono što mu po prirodi, tj. karakteru (duhu) slijedi. Zato su neki “budni” (razumni), dok je većina “spavača” i njihove duše su uglavnom “vlažne”, tj. ograničene, osjetilne i iracionalne. ”

Može se uočiti i veza ove teze sa suvremenom teorijom “zakona privlačenja” i konceptom “kakve su ti misli takav ti je i život”, što bi jasno ukazalo da su naše misli i djela ipak uvjetovane našom prirodom. Ili kao što Isus u Besjedi na gori ističe, govorivši o molitvi, “… zna Otac vaš šta vam treba prije no što zaištete od njega”.

Astrologija kao jezik simbola sadrži sve te informacije primarno u natalnoj karti. Astrologija temperament određuje promatranjem sljedećih točaka: ascendenta, Sunca, Mjeseca, pa i vladara geniture. Posebno je zanimljivo razmatranje položaja Sunca u ovom pogledu koje se ne promatra kroz zodijački znak, već kroz godišnje doba, pa eto direktne poveznice sa Jungovim tumačenjem da “… u sebi nosimo kvalitetu godišnjeg doba u kojem smo došli na svijet”. Ascendent ili izlazeći znak odnosno horoskop, budući da je u pitanju znak koji izlazi na horizontu u trenutku rođenja, ima poseban značaj budući da utiskuje svoje simboličke kvalitete u prirodu natusa.

Važnost drugog svijetla, Mjeseca je čak i na tom tjelesnom razini najočigledniji, budući da je i nauka nedvosmisleno utvrdila utjecaj njegovih faza na život na zemlji. Ovaj se utjecaj jasno očituje i kroz temperament natusa, budući da se faze Mjeseca ovdje promatraju kroz odnos gradivnih kvalitete topline, suhoće, vlage i hladnoće (iz kojih i proizlaze temperamenti, na primjer kolerik – topao i suh) za koje je primijećeno da dominiraju u određenoj fazi. Pa tako imamo: od mladog Mjeseca do prve četvrti – topao i vlažan (sangvinik); od prve četvrti do punog Mjeseca – topao i suh (kolerik); od punog Mjeseca do posljednje četvrti – hladan i suh (melanholik); od posljednje četvrti do mladog Mjeseca – hladan i vlažan (flegmatik).

Međutim, ono što čini natalni dijagram najpogodnijim sredstvom za tumačenje te predvidljivosti, odnosno za saznanje o nečijoj prirodi, pa samim tim i sudbini, jest činjenica da nam je sve to izraženo kroz jedinstven jezik i odnos simbola. Simbol je na neki način nemušti jezik, budući da predstavlja sublimaciju različitih koncepata, odnosno on je spoj intuitivne spoznaje i logičkog razumijevanja i kao takav je izraz Znanja. Kada pogledamo određeni simbol možemo doći do mnogo dubljih, i još važnije potpunijih, spoznaja o svemu onom što je nekako utkano u njega, nego kad bismo o tome istom čitali tone knjiga ili pak samo intuitivno naslućivali.

Simbol spaja oba ta vida spoznaje u jedno i omogućuje nam uvid u Istinu koju predstavlja bez ikakvih relativizacija. Sigurno ste u mnogim situacijama mogli osjetite kako to poklapanje nekog unutarnjeg glasa i logičkog rezoniranja ostavlja onaj neprikosnoveni dojam upravo znanja koji vas navodi da oduševljeno usklikne – “Znao sam!”. Upravo takav jedan spoj predstavlja simbol iu tome je očigledna njihova moć budući da nadilaze riječi i osjećaje, sublimirajući ih u jedinstvenu sintezu Znanja. To je ujedno i razlog zbog kojeg su najviše misterije ljudskog postojanja prenošene upravo kroz simbole.

“A on reče: Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega; a ostalima biva u pričama, da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju “(Evanđelje po Luki, 8.10.)

U tom smislu, simboli se mogu smatrati jezikom prirode u filosofskom smislu i njenog nauma. Astrologija je uspjela napraviti takvu sublimaciju, kao što ćemo to vidjeti kroz primjere kasnije u tekstu. Ipak, taj princip je možda najočitije izražen kroz Jungov hipotetički konstrukt arhetipa koji označava sveopći, naslijeđeni okvir cjelokupnog iskustva. To su urođeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelanja nastali kao rezultat vjekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka. U širem smislu, prvobitni model, prototip, prauzor ili pratipa.

Arhetip je osnovna strukturalna i dinamička jedinica kolektivnog nesvjesnog. Može se proučavati preko svojih manifestacija na kolektivnom planu (u mitskim slikama, religijskim dogmama, pjesničkim slikama, ritualima itd.) I na individualnom (u snovima, vizijama, simptomima i parapsihološkim doživljajima). Međutim, njegov je izraz uvijek simbol i uvijek je u pitanju alegorijska predstava određenog aspekta Istine. Uzmimo za primjer simbol križa, koji odmah i najčešće asocira na žrtvovanje, a ujedno je i jasan simbol kršćanstva čija se paradigma temelji upravo na žrtvovanju.

Astrologija upravo radi na tom principu, razmatrajući simbole planeta, zodijačkih znaka i ostalih astroloških faktora koji su kao takvi predstava određenih posebnih aspekata Znanja i spomenutog nauma izraženi kroz osobni mikrokozmos koji je opisan njihovim jedinstvenim odnosom u tom našem “komadiću neba”, a koji je upravo moguć, i sledstveno proizlazi, iz prirodnog, hermetičkog učenja “kako gore tako dolje”. Vrlo je važno istaknuti da kada govorim o prirodnom naumu, ne govorim o nekom master planu koji se jedino tako može odvijati i koji je unaprijed smišljen i određen i kako ne postoji drugi način. Taj je naum više konstantno evoluirajući i sam se od sebe nekako odmotava i sve što mi zapravo i možemo jeste da uočavamo simboličke konstante takvog odmotavanja. To je očito na individualnoj razini kroz činjenicu da se naši prirodno dati potencijali mogu, ali ne moraju razviti, a slično se može reći čak i za civilizacijske tokove kroz vrijeme, čime ćemo se baviti u narednom tekstu.

Nego, vratimo se simbolima u natalnoj karti. Kao primjer, ovdje bih želio istaknuti dvije planete koje uistinu smatram transcendentnim, a to je par Venera i Mars, a ne neke druge koje moderna astrologija favorizira bez utemeljenja. Sigurno vam odmah padaju na pamet ideje o ljubavi i partnerstvima, što je samo dio njihove opće simbolike ali koji naravno ima jasnu implikaciju na tom polju koja proizlazi iz njihove transcendentalne prirode. Pa zar nismo upravo u ljubavnim odnosima najviše pozvani da prevaziđemo svoj ego?

Venera i Mars nas na tu transcendenciju pozivaju na različite načine. Astrologija princip Marsa promatra kroz ispravnu akciju. To je akcija koja u nekom apstraktnom smislu nadilazi zahtjeve našeg ega, bez obzira na to što nam osobna gledišta govore da jest ili nije ispravno, i bez obzira da li nam osobni ego govori da je to pametno ili ne. Tradicionalno, dva su mjesta na kojim Mars osobu navodi da transcendira sebe. Jedno je bojno polje, gdje činite nešto što vaš ego uopće ne želi raditi – žrtvujete se kroz ispravnu akciju. Drugo mjesto na kojem se žrtvujete kroz ispravnu akciju, dovodeći ego u rizik, jeste postelja. Zato se orgazam i naziva “malom smrću”. Jer ako prevazilazite svoj ego, vaš ego ne želi da se to dogodi, da toliko date sebe. Konačno, bez obzira da li ste muško ili žensko, impuls Marsa u vama želi transcendira ego, jer tada možete pronaći ljepotu.

Ako Mars želi transcendirati ego kroz ispravnu akciju, Venera to želi žrtvovanjem u drugačijem smislu – davanjem koje nadilazi ego. Što činite kada Veneru povezati s nekim? Počinjete kupujete poklone. A vaš ego to ne želi, on hoće sebi poklone. Ili provodite vrijeme kuhajući za drugu osobu, dok vaš ego i ne mari baš za to što će ona jesti! A kad se vaša Venera vrlo ozbiljno veže, vi potpuno transcendira svoj život tako što ga umotate u finu lopticu i ponudite drugoj osobi, govoreći: “Vidi, želiš li ovo, želiš li me vjenčaš?” Taj princip davanja proizlazi iz njemu srodne težnje za sjedinjenjem koja je, jasno, također, simbolički izraz Venere, koja na najdubljem nivou želi nas spoji s Bogom (otuda se u tradicionalnoj ikonografiji Sveti duh prikazuje golubicom, pticom kojom vlada Venera), dok je na razini sinastrije ta težnja izražena kroz želju spajanja s drugom osobom. Zanimljivo, simbol Venere sadrži ranije pominjani simbol križa.

Sve u svemu, ovaj primjer Venere i Marsa u njihovim simboličkim izrazima naših transcendentih potreba jasno nam govori o tome do kojih sve razine možemo promatrati astrološku simboliku i kakve nam sve to uvide može pružiti o nama samima i našoj prirodi, a otuda i sudbini. Jer sudbina je samo skup iskustava proizišao iz takvih naših potreba i kao takva predstavlja odmotavanje naše prirode kroz ta iskustva, ultimativno i eventualno nas vodeći mudrosti, razvoju potencijala ili neuspjehu koji će priroda odbaciti. Jer te neke pravilnosti mi jesmo u stanju često uočiti, spoznajući sebe na taj način, što je još jedan pokazatelj validnosti naše simboličke slike sadržane u osobnom kosmogramu.