Nevjerojatna knjiga “Od koga smo postali” akademika dr Ernesta Muldaševa već niz godina zaokuplja pažnju javnosti. Dr Muldašev, vrhunski kirurg i inovator u oftalmologiji, postao je poznatiji po ovoj knjizi nego po svom izuzetnom praktičnom i teorijskom doprinosu medicini. U današnje vrijeme, kada zvanična nauka u svom naivnom samoljublju misli da je neosporni autoritet za sva znanja i da svijet nema tajni za nju, pravo je čudo da se neki ozbiljan znanstvenik zainteresira, a pogotovo da se počne krajnje ozbiljno bavi pitanjima koje mogu izazvati samo blago prezrivi smiješak u kutu usana ljudi od autoriteta – pitanjima porijekla današnjeg čovječanstva od drevnih izgubljenih civilizacija. Još je čudnije što se tim temama počeo baviti oftalmolog – i to ne bilo kakav, već jedan od najvećih suvremenih očnih kirurga i istraživač neosporne reputacije, akademik profesor doktor Ernest Rifgatovič Muldašev (čija su medicinska otkrića dovela do mogućnosti izlječenja nekih dotad nelečivih očnih bolesti, kao što je npr. atrofija očnog živca). A do bavljenja “inkriminisanim” temama ga je, bez ikakve njegove namjere, dovela upravo oftalmologija (točnije, oftalmogeometrija, kako je dr Muldašev nazvao novu istraživačku disciplinu koju je zasnovao) i naučničku poštenje, koje ne zatvara oči pred činjenicama zato što se one ne slažu sa “udžbeničkim istinama”.

Ukratko rečeno, dr Muldašev je primijetio nešto što nitko ni u povijesti medicini ni znanosti uopće dosad nije primijetio: da je veličina (promjer) šarenice tjelesna konstanta koja ne ovisi ni o dobi (ista je i kod novorođenčeta i kod odraslog čovjeka!), Ni od pola, ni od dimenzija tijela, ni od rase – promjer šarenice je kod svih ljudi apsolutno iste veličine. Ovo zapažanje dovelo je istraživački tim dr Muldaševa do složene geometrijske formule pomoću koje na temelju snimke na kojoj se vide samo oči mogu se s velikom pouzdanošću rekonstruiraju izgled lica i čitavog tijela neke osobe. Jasno je da ovo otkriće ima veliku vrijednost za praktične svrhe (npr. U dijagnostici, kriminologiji itd) Ali, ono što je odvelo dr Muldaševa i njegov tim u sasvim druge vode bila je “kompjuterska igrica”: kada su svoju formulu geometrijske rekonstrukcije primijenili na oči nacrtane na tibetanskim hramovima. Naime, svi hramovi na Tibetu iu Nepalu imaju na sebi kao vizitku neobične oči, koje turisti rado snimaju i za koje će vam lokalni svećenici obično reći da su to “oči Bude”. Kada je dr Muldašev primijenio na ove oči postupak rekonstrukcije čitavog tijela na temelju očne oblasti, dobio je tjelesni izgled bića koje liči na čovjeka kakvog mi poznajemo – ali nije identično suvremenom čovjeku. Rekonstruisano biće imalo je nešto drugačije oči, nešto drugačiji nos, nešto drugačiji pluća – s razlikama koje ukazuju da je vodilo poluvodozemački način života. Naravno da dr Muldašev isprva nije znao što da pretpostavi i zaključi na temelju ovoga. Nosio je svoj crtež po raznim znanstvenim konferencijama, pokazivao ga i diskutirao s kolegama. Iz reakcija i komentara, pogotovo liječnika s Istoka, počeo je shvaćati da njegov crtež ima nekakvog osnova i da bi se možda mogao odnositi na čovjeka prethodne civilizacije, nešto drugačijeg od današnjeg, koga je hipotetički nazvao “Atlantiđaninom”. Dr Muldašev je bio odlučan da ozbiljno istraži to pitanje i uspio je pod pokroviteljstvom Međunarodne akademije znanosti pri Ujedinjenim narodima organizira ekspediciju na Himalaju koja bi mu pomogla da utvrdi ima li rekonstrukcija koju je dobio ikakve veze s realnošću.

Vrlo brzo se pokazalo da ima. Klupko se počelo odmotavati, i na temelju razgovora s lokalnim znanstvenicima, učenim ljudima, mještanima, kao i iz mesnih legendi i predanja i literature do koje je dospio, dr Muldašev je došao do sljedeće hipoteze: prilikom propasti prethodne civilizacije jedan broj njenih pripadnika ušao je u stanje “svjesne hibernacije” (samadi) u kojem tijelo može ostati neoštećeno praktično neograničeno dugo. Tako su stvorili skriveni “genetski fond” čovječanstva koji bi se mogao upotrijebiti u slučaju da dođe do masovnog uništenja. Fenomen hibernacije poznat je u prirodi: postoje vrste koje mogu preživjeti potpuno zaleđivanje i da kad se odmrznu sasvim normalno nastave život. Zato dr Muldašev nije odbacio ovu pretpostavku i krenuo je njenim tragom. To ga je nakon niza nevjerojatnih peripetija dovelo do dobro čuvane tajne – samadi-pećina, u kojima su pohranjeni očuvani primjerci ljudi prethodnih civilizacija. Pri pokušaju da uđe u jednu od njih umalo nije nastradao, jer je bila zaštićena na poseban način … O svojim otkrićima, ekspediciji na Himalaju i onome što se tamo događalo dr Muldašev je napisao obimnu i detaljnu knjigu “Od koga smo postali”, koja vrvi znanstvenim teorijama, malo poznatim medicinskim, antropološkim i povijesnim činjenicama, kao i filozofskim idejama, ali kombiniranim na takav način da bacaju jednu sasvim drugačiju svjetlost na povijest čitavog čovječanstva. Knjiga je ilustrirana s preko 200 ilustracija, grafikona i fotografija snimljenih na licu mjesta tijekom istraživačke ekspedicije, koje ponekad govore više od riječi. Zvuči li ovo kao znanstvena fantastika? Pa, zvuči. Problem je samo u tome što knjiga “Od koga smo postali” nije naučnofantastični roman, i nije je napisao nikakav zanesenjak ili žanr-pisac, već priznati vrhunski znanstvenik, koji se rukovodi željeznom logikom, koji ne prihvaća stvari dok ih doslovno “ne pipne” , ali koji je dovoljno pošten da ne kaže: “To je nemoguće!” samo zato što bi većina tako rekla. Bilo da se s njenim postavkama slažemo ili ne, knjigu dr Muldaševa vrijedi pročitati, jer ne samo da nam govori nešto sasvim drugačije od svega što suvremena znanost može ponuditi, već je i iznimno lijepo napisana, pa naprosto navodi da se pročita gotovo u jednom dahu. Ona potiče čitatelja na vrlo konstruktivna razmišljanja o samom sebi, suvremenoj civilizaciji i svijetu uopće.