Izvještaj o Simon Bovoa, bankarskoj službenici iz Pariza, Stevenson je dobio od svog francuskog kolege, parapsihologa Morrisa Beertrana. Iz čiste znatiželje, Simon je poželjela da sazna nešto o svojim prethodnim životima. Doktor Bertran je metodom nehipnotička regresije otkrio čak sedam njezinih reinkarnacija. Simon je bila pomoćni kuhar na dvoru Luja XIV, rimski legionar, kanadski traper, vlasnica bordela u Genovi, lovočuvar u grofoviji Kent u XVII stoljeću, vojvoda od Albe i austrijski vojnik Karl Heinz Hojgenbauer. Stevenson je smatrao da samo posljednja dva života zaslužuju ozbiljniju provjeru.
Ferdinand Alvares de Toledo, vojvoda od Albe (slika lijevo), umro je 1582. godine. Bio je španjolski državnik, svjedok ratova u Francuskoj, Ugarskoj i Africi. Jednom riječju, vrlo zanimljiva povijesna ličnost. Simon Bovoa pristala je, da se radi provjere, podvrgne i hipnotičkoj regresiji.
– O kojoj godini govoriš i gdje se nalaziš? – bilo je pitanje dr Stevensona.
– Godina je 1567. Poslan sam kao namjesnik u Nizozemsku.
– Opiši što vidiš i kako se osjećaš.
– Pobuna u tijeku. Bezbožni protestanti i pobunjeni seljaci su se udružili. Udružili su se protiv svetog katoličanstva, protiv Božijeg izaslanika na tronu Svetog Petra. Zato moraju biti kažnjeni. Naredio sam da se pohvataju vođe i svi koji su bili u kontaktu s njim. Naredio sma da ih muče, sve dok ne priznaju izdaju. Lomače su spremne. Neka grešna tijela bezbožnika sagori vječni oganj!
Stevenson je provjerio imena uhićenih vođa pobune o kojima je govorila Simon, alijas vojvoda od Albe. Radilo se o povijesnim ličnostima. Tijekom regresije, Simon preživljava teške trenutke vraćajući se u 1573. godinu, kada je vojvoda od Albe kraljevskim ukazom opozvan iz Nizozemske zbog izuzetne okrutnosti ispoljene prema prosvjednicima.
Simon-vojvoda, doživljava ukaz kao osobni poraz i konačnu pobjedu svojih neprijatelja. Nema nikakvog kajanja zbog drakonskih mjera prema pobunjenicima. Naprotiv! Opisujući svoj povratak na dvor, vojvoda spominje zavjeru dvorskih ulizica bliskih kralju, koji mu oduvijek zavide na uspješnoj karijeri. SWpletke i intrige u koje su uključene pojedine javne ličnosti Španjolske XVI stoljeća, izuzetno su dinamično ispričane arhaičnim španjolskim jezikom.
Opisi Madrida, Cordobe, Seville, Valencije i drugih gradova, poklapaju se u potpunosti s opisima iz hronika toga vremena. Pritom, u svom sadašnjem životu, Simon Bovoa ne samo da ne govori španjolski, već nikada nije ni bila u Španjolskoj. Pažljiva provjera, potvrdila je istinitost Simonine priče.
– Ona govori kao netko tko je zaista živio u tom vremenu. Zanimljivi su prije svega detalji iz svakodnevnog života – način oblačenja, modne ludosti, vrste hrane, vina i bon-ton u svakodnevnom životu toga vremena. Sve su to stvari koje bi jedna osoba mogla sazna tek poslije dugogodišnjeg kopanja po različitim knjigama i dobro ih nauči napamet. Dovoljno dobro, da priča teče bez zbunjivanja i bilo kakvog oklijevanja. A to bi se moglo izvesti samo u svjesnom stanju. Pod hipnozom, svijest je potisnuta, tako da je vrlo lako utvrditi je li u pitanju prevara ili ne. U slučaju Simon Bovoa, siguran sam da je ona zaista reinkarnacija vojvode od Albe.
Kao Karl Heinz Nojgenbauer, Simon je tijekom regresije ponovno doživjela bitku kod Austerlitza. U bečkom Državnom arhivu zabilježeno je da je Nojgenbauer bio jedan od ađutanata pri generalštabu cara Franca II. Opisujući posljednju misiju u životu Karla Heinza, Simon priča:
– Dobio sam naređenje da našim četama kod Austerlitza prenesem zapovijed o povlačenju. Napoleon je zauzeo položaj između Brna i Austerlitza. Svaki otpor je uzaludan. U generalštabu vlada pravo rasulo i panika. Panika je uhvatila i mene. Imam osjećaj da ću poginuti.
Prema istorisjki podacima, Napoleon je zaista zauzeo uzvišenje o kome govori Karl Heinz. Oko 65.000 Francuza, natjeralo je u bijeg ruske i austrijske trupe, prisilivši ih na povlačenje preko zamrznutog jezera. Zatim su Francuzi topovima gađali površinu jezera, i 20.000 njihovih neprijatelja našlo je smrt u ledenoj vodi. Simon-Karl Heinz s užasom prati događaje:
– Zakasnio sam. Bože! Francuzi nadiru sa svih strana. Vidim leševe naših vojnika svuda po jezeru, led je natopljen krvlju. Nema ni jedne bijele površine. Preživjeli i ranjeni bježe, ali ih meci sustižu.
Smrt je Karla Heinza Nojgenbauera dočekala tek prilikom francuskog osvajanja Beča. Simon daje zanimljive opise bitaka kod Austerlitza i Beča, iz kuta sudionika događaja. Nepotrebno je navoditi da su iu ovom slučaju podaci o tijeku bitaka, imena časnika i vojnika, članova stožera i ljudi bliskih caru, bili potpuno točni.
– Seanse Rona Wilsona i Simon Bovoa su među najbolje dokumentiranim slučajevima koje sam sakupio. Za mene više nema dilema da li su se osobe koje se tijekom regresije vrate u prethodne živote zaista reinkarnirao, ili je sve, kako tvrde neki moji oponenti, samo rezultat podsvjesno prikupljenih informacija, uobličenih u izmišljenu i maštovito osmišljenu priču – kaže dr Stevenson.
Slavni šahovski velemajstor Bobby Fischer vjerovao je da je reinkarnacija Hozea Kapablanka, svjetskog prvaka u šahu. Kapablanka je umrop 1942. – točno godinu dana prije Fišerovog rođenja. Za mnoge, stil igre Bobbyja Fischera, veoma je podsjećao na genijalnog Kapablanka.
Poznata američka glumica Shirley Mac Lane, tijekom regresije prisjetila se nekoliko prethodnih života, u kojima je, između ostalog bila ruska balerina, rimski vojnik, haremska igračica i monah. Shirley je čak, pošlo za rukom da provjeri i dokaže povijesne podatke vezane za ličnosti čijim je životom nekada živjela.
Američki skladatelj Henry Mancini (Pink Panter kompozicija), poželio je da sazna što je bio u prethodnim životima. Otkrio je dva, o kojim priča:
– U početku nisam ništa mogao vidjeti, a onda su navrle slike i sjećanja. U prvom životu bio sam vojnik u građanskom ratu. Borio sam se na strani Sjevera. Slušao sam svoj glas snimljen na traci i jednostavno nisam mogao vjerovati. to nije bio moj glas. Bill Travis, sjevernjačkim vojnik, govori s puno strasti i bola o građanskom ratu, opisujući detaljno pojedine bitke u kojima je sudjelovao. Izbornik povijest nikada nije bila jača strana. Uvijek sam bježao sa časova. Njegova, odnosno moja smrt bila je pravi šok. Bill Travis je poginuo naletevši na ostatke razbijene južnjačke vojske u blizini Charlstona. Kada sam osjetio njegovu agoniju, znao sam da to ja umirem.
Svoj drugi život proveo sam u Italiji kao Giuseppe Verdi. U regresiji sam se prisjetio svakog trenutka pisanja Aide. Fantastično je osjećanje kada znate otkuda potječe vaš talent – skromno priznaje Mancini.
Holivudski filmski veteran, Glen Ford (slika lijevo), iz čiste znatiželje je odlučio da se podvrgne hipnotičkoj regresiji 1978. godine. Tijekom prve seanse, vraćen je u život koji je direktno prethodio ovom sadašnjem. Ispostavilo se da je kao kauboj Charlie Bill, živio na jednom ranču u Coloradu početkom XX stoljeća. Charlie je svoj život završio tragično – ubijen je iz zasjede poslije jedne čarke s lokalnim momcima. Ford je ispričao novinarima:
– Sve me ovo zbunjuje. To se kosi s mojim vjerskim uvjerenjima, jer sam vrlo pobožan čovjek. Teško mi je prihvatiti mogućnost da sam zaista živio nekim prethodnim životima. Međutim, istraživači Kalifornijskog sveučilišta su provjerili podatke i otkrili da su kauboji Charlie Bill i Charles gudnajt, vlasnik ranca kod kojeg je Bill radio, zaista postojali.
Tijekom druge seanse, Glen Ford se prisjetio da je kao Charles Stewart, živio u gradiću Elgin u Škotskoj. Kao učitelj klavira, davao je časove bogataškoj djeci i tako preživljavao. Na snimljenim trakama, pod hipnozom, Charles Stewart besprijekorno svira klavir, iako Glen Ford u svom redovnom životu, kako sam tvrdi, ne umije da odsvira ni jednu notu. Istraživači su u Elgin zaista pronašli grob Charlesa Stewarta. Na nadgrobnnom spomeniku je upisana i godina smrti – 1840. Fotografiju spomenika pokazali su Fordu, a on je izjavio:
– Bio sam strašno potresen. Na neki čudan način, znao sam da sam tu sahranjen. Jednostavno sam bio siguran u to.
Parapsiholog Joseph Myers iz Lexingtona, smatra da je reinkarnacija Edwarda Bellamyja, pisca iz XX stoljeća. Fizička sličnost Myersa i Bellamyja je bil očigledna. Međutim, Myers tvrdi da je pomoću izvezban psihičke intuicije u stanju otkriti što je tko bio u prethodnom životu. Regresija u ovom slučaju nije potrebna. On kaže:
– Vjerujem da se vanjski izgled osobe ne može drastično promijeniti iz života u život. Moguće su sitnije razlike, ali, u principu, izgled ostaje isti. NBA temelju toga i na temelju vlastitog parapsihološkog iskustva, otkrio sam da je George Bernard Shaw u prethodnom životu bio francuski prosvetitelj i enciklopedista – Walter, a da je Walt Disney bio – Charles Dickens.
Ima i takvih priča o povratku u prošle živote, u kojima se ne može sa sigurnošću dokazati da je osoba iz prošlosti zaista postojala. kao ilustraciju za ovo može poslužiti već spomenuta knjiga Morija Bernstein ‘Potraga za Brajdi Murphy’. Iako se kasnije ispostavilo da je priča gospođe tajge dobro smišljena prijevara, ipak, postoje slični slučajevi. Dvije su posebno zanimljiva – regresija Madeleine Nash iz Chicaga i Desmonda Talbota s Filipina.
Madeleine Nash je tijekom svoje prve regresije vraćena u XV vijek, kada je kao Francisco Martinez živjela u jednom dominikanskom samostanu u Španjolskoj. Martinez je kao konjušar boravio u istom manastiru s Thomasom de Torkvemada (slika lijevo), budućim velikim inkvizitorom Španjolske. Kasnije, s Torkvemadinim usponom, započinje i Martinezov.
Kao osobni konjušar velikog inkvizitora, boravio je na dvoru i osobno viđao kralja Ferdinanda i kraljicu Izabelu. Pod hipnozom, Madeleine Nash-Francisco Martinez, daje zanimljiv portret Torkvemade – čovjeka obuzetim žarkom željom da zaboravi svoje židovsko porijeklo, zbog Cefa su na lomačama inkvizicije mnogi Židovi izgubili živote oko 300.000 ih je protjerano iz Španjolske, a njihova imanja zaplijenjena i podijeljena crkvi i državi. Čovjeka obuzetog vjerskim fanatizmom, izuzetno strogog i prema sebi i prema drugima, i utoliko surovijeg. Francisco priča:
– Zahtijevao je slijepu poslušnost od svojih potčinjenih. Pa ipak, više je brinuo o svojim konjima nego o sebi. Jednom me je gađao usijanim žaračem kada sam došao da mu javimo da je njegov omiljeni konj ozlijedio nogu. Žarač me je pogodio u desnu butinu. Otada imam ožiljak.
Intrigantna je činjenica da Madeleine Nash također ima ožiljak od opekline na desnoj butini. Ona tvrdi da ga je zaradila u ranom djetinjstvu, igrajući se usijanim žaračem kraj kamina u kući svoje bake, u Connecticutu. Istorijsko postojanje Francisca Martineza nije potvrđeno. Ali njegovo svjedočenje o vremenu inkvizicije posjeduje zavidnu dozu autentičnosti.