Još u starom Rimu liječnici su imali zakonom propisane elemente na temelju kojih su ustanovljavali smrt. Poznati liječnik toga doba, Forestus, izazvao je mnoge polemike i navukao na sebe gnjev kolega tvrdeći da sahranjuju žive ljude. Inzistirao je da pojedini grobovi budu otvoreni, i izašao je kao pobjednik iz toga duela: konstatirano je da je nekolicina pacijenata čije je otvaranje groba Forestus zahtijevao, očito bila živa sahranjena. Za njih je, naravno bilo kasno. U svojim spisima Forestus je zabilježio da je veći broj ljudi vratio u život poslije prividne smrti, koja je u nekim slučajevima trajala i više od 48 sati.
Biografi kojima zbog ugleda koji su uživali, svakako možemo vjerovati BLEZ da je čuveni pjesnik Francesco Petrarca (na slici lijevo) bio proglašen mrtvim, i kao mrtvac proveo na odru osam sati, u doba kada je imao četrdeset godina. Bio bi vjerojatno pokopan, i mnoge njegove pjesme ne bismo danas čitali, da nagla promjena atmosferskog tlaka, i naglo zahlađenje nisu izazvali njegovo buđenje iz neobičnog mrtvačkog sna. Živio je poslije ovoga još punih trideset godina.
‘Ako ne možeš izbjeći silovanje, ti lezi pa uživaj’ – kaže jedna stara kineska poslovica. Ovo je primjenjivo, naravno, za života. U slučaju smrti – više nije riječ o silovanju. Liječnici imaju naziv za takvu vrstu spolnog čina: nekrofilija. Ljubavni čin općenja s mrtvacima oduvijek je bio kažnjavan. Što učiniti s nekim tko je izvršio to nedjelo, ali zahvaljujući kome je mrtva djevojka o kojoj je riječ – oživjela? Ovaj pravno zamršen slučaj, zanimljiv u svakom pogledu, opisuje nam u 18. stoljeću tajnik Kirurške akademije u Parizu, izvjesni Luis. Djevojka o kojoj je riječ, proglašena je mrtvom, i pored nje u tijeku noći, čuvajući je, kao što je to bio običaj u to vrijeme, bio i jedan monah. Sutradan ujutro djevojka je trebala biti sahranjena. Njezina ljepota dovela je redovnika u iskušenje do te mjere, da pred zoru više nije izdržao: djevojka se probudila iz mrtvih u okolnostima u kojima se za života nikad nije nalazila. Monah je prestravljen pobjegao, a ona se potpuno osvijestila i povratila tek po njegovom odlasku. Pronašli su je, zahvaljujući pozivima u pomoć, ljudi koji su stanovali u blizini. Devet mjeseci kasnije, na zaprepaštenje svojih roditelja, ai svoje vlastito – donijela je na svijet zdravo i normalno dijete.
Mnogi koji su čitali ManonLasko ne znaju da se njezin autor, svećenik Prevost, probudio jednog dana u zaista neobičnoj situaciji: pod kirurškim nožem nekog studenta medicine, koji se bio spremao početi seciranje.
U isto vrijeme, u 18. stoljeću, danski astronom Wislav pobjegao je dva puta, kao dječak i kao mladić, liječnicima i grobarima kojima se isuviše žurilo. Kasnije je u Parizu objavio rad pod naslovom ‘Od nesigurnih znakova smrti do još nesigurnijih kirurga koji s njom eksperimentiraju’. Djelo je postalo vrlo poznato, iu Francuskoj je prevedeno pod naslovom ‘O nesigurnosti znakova smrti’.
Poznati kemičar Šaptal ostavio je iza sebe autobiografsku bilješku: ‘Jednog dana presin je došao da mi javi da je donio leš i ostavio ga u sali za anatomiju. Uskoro smo se svi skupili u njoj. Pronašli smo tijelo čovjeka koji je umro prije četiri ili pet sati. odlučili smo seciranju pristupimo odmah. Kod prvog reza hrskavica koja spaja rebra s prsnom kosti, leš se pomjerio, podigao desnu ruku, stavio je na srce i pokrenuo glavu. Instrumenti su mi ispali iz ruku, i pobjegao sam glavom bez obzira … ‘
Dokumenti koji nam govore o brojnim sličnim slučajevima u povijesti, različitog su podrijetla. Pred francuskim senatom ovjerena je zapisnički i potpisana izjava kardinala Donnea 28. veljače 1866. Kardinal je tom prilikom izjavio: ‘U vrijeme kada sam počinjao kao svećenik u jednom selu bio sam prisutan u dva navrata oživljavanju ljudi pripremljenih za sahranu. Jedna od njih je živjela dvanaest sati, a druga se u potpunosti vratila u život. Kasnije, u samom Bordeauxu, mlada djevojka je bila proglašena mrtvom. Danas je udana i ima djecu ‘. Kardinal tada nije mogao ni pretpostaviti da će se i njemu samom desiti slična stvar: 1872. za vrijeme službe Božje, u katedrali u Bordeauxu, pao je i izdahnuo. Bio je proglašen mrtvim, i to napamet: pregled je, s obzirom na osobu o kojoj je riječ, izvršio cijeli konzilij liječnika. Sve je bilo spremno za svečanu sahranu sutradan poslijepodne. Kardinal je bio živ pokopan, da tijekom noći nije, jedva čujnim glasom, uspio dozove svećenike koji su dežurali pored njega.
Biskup iz Lezba je imao drugačiji doživljaj. Proglašen mrtvim, bio je izložen na odru u crkvi u kojoj je služio. Bio je izložendva dana, i sve vrijeme su pored njegovog odra prolazili u redu vjernici, opraštajući se s čovjekom koga su voljeli. Usred te procesije, poslije dva dana ležanja na odru, biskup se pridigao, i prvo što je rekao bilo je: ‘Što ste zinuli?’
Zanimljiv slučaj je iza sebe ostavio i Pierre Le Claire, čovjek od povjerenja sa dvora Luja Velikog: sestra prve žene njegovog oca bila je sahranjena s dragocjenim prstenom na ruci na groblju u Orleanu. Sljedeće noći jedan od seljaka iz okoline, koji je čuo za prsten, otvorio je grob i pokušao skine prsten s ruke. Nije nikako uspijevao, i odlučio je da odsiječe prst. Kad je pokušao izvršiti svoju namjeru, žena je zaurlala od bola. Lopov je, užasnut, pobjegao. Pokojnica se sama oslobodila mrtvačkog pokrova, i usred noći stigla kući. Kako su se osjećali njeni kada su je vidjeli, nije zapisano. Ostala je samo bilješka da je, mada jednom već sahranjena, žena nadživjela muža, i rodila mu u međuvremenu još jednog sina.