Da se ljudsko pamćenje temelji na sporazumijevanju neurona, kao što signali prelaze s jednog na drugi tranzistor, znanstveni su već odavno zaključili. Ali, tek sredinom devedesetih godina, Irin Šuman i Danijel Madison sa Sveučilišta Stanford, pokazali su da, za razliku od tranzistora koji moraju biti povezani žicom, signali u mozgu se mogu prenositi između neura i kada se ovi ne dodiruju! Odnosno, kada između njih nema sinapse koja ih povezuje. Drugim riječima, stanice ‘pričaju’ na daljinu. U takvim slučajevima, neuron šalje signale svih susjednim, slično radiju ili televizijskoj postaji.
Spomenutim emitiranjem informacija raspoređuje u hipokampusu tako da postaje dostupna za dalje korištenje većem broju neurona koji su povezani s korteksom. Ako neka informacija treba izvući iz mozga, onda će lakše biti da se to obavi jednim emitiranjem nego mnogobrojnim telefonskim pozivima.
Samo nekoliko godina ranijem znanstveni tim s dobitnikom Nobelove nagrade Susumu Tonegavom na čelu, vjerovao je da ljudi uče jačajući veze između pojedinih stanica mozga i stvarajući prohodnije puteve za živčane signale. Ovi putevi se opažaju kao sjećanje – tako su oni tada zaključili. Međutim, gore pomeniti Danijel Madison, smatra da shvaćanje izravnih veza između neurona kao jedinog načina komuniciranja nije moglo objasniti kako oni koji nisu jedan naspram drugog uspijevaju upravljaju kompliciranih ‘manevrima’ tjedna razvoja mozga i kasnije u životu.
Stewart Hamerof, vodeći istraživač biomolekularnih informacijskih procesa, autor knjige ‘Najsavršeniji kompjuter’, dao je svoj doprinos otkrićima funkcioniranja mozga i pamćenja tako što je pretpostavio postojanje svesti na razini svake stanice!