Obuhvatite sve dimenzije uma

Ples ima tri dimenzije: koreografiju, improvizaciju i potpuno prepuštanje energijama, što se podudara s tri razine svijesti: svijest, podsvijest i nadsvijest.

Koreografija je unaprijed osmišljeni skup naučenih pokreta. Dakle, ova plesna dimenzija regiji racionalnom dijelu uma koga smo svi svjesni. U ovom dijelu uma kreiramo svoje “ja”, svoj ego.

Dakle, moglo bi se reći da je ego naša životna koreografija: unaprijed osmišljeni skup naučenih stvari o nama samima. Koreografija je scenska plesna disciplina. Baš kao i ego. Koreografija bez scene nema smisla. Zašto bih unaprijed osmišljavala pokrete ako ću kod kuće, sama za svoju dušu, da pustim radio i da zaplešem? To nema smisla.

Koreografije se prave za publiku. Baš kao i ego. I on se pravi za publiku. Zato neizmjerne količine energije trošimo na osmišljavanje kako impresioniramo svoju okolinu.

Najbolji primjer za ovo je jedna vrlo rasprostranjena ženska laž koju često imamo prilike čuti: “Ja se ne doterujem zbog drugih, nego zbog sebe”. Kada se posljednji put neka normalna žena obukla u svoju najbolju haljinu, našminkala, obula štiklice, nemestila frizuru i sela sama sa sobom da gleda televiziju, bez da je itko vidi tako dotjeranu? Vjerojatno nikada.

Pa kako se onda to dotjerujemo zbog sebe? To dotjerivanje je obla? Enje kostima za nastup na sceni života. Ovisno o predstave koja je na repertoaru: poslovna večera, Novogodišnja žurka, okupljanje s prijateljima … sukladno tim biramo kostim i koreografiju: “Večeras igram fatalnu ženu”; “Danas sam najodgovornija i najkompetentnija osoba na svijetu”; “Bit ću najzabavnija osoba na tulumu” …

Improvizacija je “snalaženje” u trenutku, bez prethodne pripreme, ali i dalje se koriste naučeni elementi. Ovdje nema prethodnog osmišljavanja, ali u trenutku kad se pusti glazba, plesač koristi naučene elemente, izvučene iz podsvijesti, kako bi “in situ” kreirao ples. Jedno od osnovnih pravila scene glasi: na sceni je dozvoljeno sve ono što je namjerno.

U plesnom smislu to znači da je koreografija jedini prihvatljiv scenski plesni oblik, dok improvizacija služi da nam pomogne da se izvučemo iz neke neugodne situacije. Razlog je taj što improvizacija može kako nam pomoći, tako i da nam stvori neo? Ekivane probleme.

Jer, na ovom nivou, izvlačimo iz sebe šablone ponašanja koji su nam usađeni negdje duboko u umu, a kojih možda i nismo svjesni. Ti predlošci mogu biti i pozitivni i negativni.

Na sceni ne smijemo sebi dozvoliti da publika vidi neke naše negativnosti koje bi u danom trenutku mogle isplivaju na površinu. Iz istog razloga se mnogi ljudi na sceni života plaše prepuštanju improvizaciji, jer tko zna što bi tu sve moglo ispliva na površinu pred “publikom”?

Ukoliko se plesač prepusti improviziranom plesu, primijetit da on može poslužiti i kao prijelazna stanica od koreografije do potpunog prepuštanja energijama. U prijevodu, čišćenje podsvijesti je neophodna prijelazna stanica do nadsvijesti.

I na kraju imamo potpuno prepuštanje energijama. Ova plesna dimenzija podrazumijeva neracionalno prepuštanje tjelesnim impulsima izazvanim glazbom. Ovdje racionalni, svjesni dio uma ne igra nikakvu ulogu, već se plesač isključivo prepušta tjelesnim impulsima i energijama koje pokreću tijelo.

U ovoj dimenziji, pokreti nemaju definiranu formu, niti su privlačni u estetskom smislu. Ovo jednostavno nije scenski ples, jer plesačnije orijentiran na izvana, već gleda u sebe i ostvaruje kontakt sa najsuptilnijim dijelovima svog bića, sa svojom dušom. Primijenjena na život, ova plesna dimenzija bi bila meditacija, odnosno susretanje sa svojom nadsvešću gdje je jedino moguće raspršiti se u oceanu beskrajnog zadovoljstva.

Rijetki su plesači koji se uspješno snalaze u sve tri plesne dimenzije. Rijetki su cjeloviti ljudi sposobni obuhvate sve dimenzije svog uma.

Otkad podučavam plesnu disciplinu Tribal Fusion, pojavilo mi se tek nekoliko učenica koje su u stanju razumiju i prihvate ples u svojoj cijelosti. Te djevojke sasvim sigurno posjeduju i sposobnost da dostignu cjelovitost svojih bića. Međutim, mnogo je češći slučaj da mi ljudi dolaze u školu očekujući od mene da im budem pastir: da ih vodim i govorim im što da rade i kuda da idu u plesnom smislu. Očekuju koreografiju. I dok to i radimo, sve je u redu.

Čim prijeđemo na dio kada sami moraju oslušnu svoje tijelo, svoju dušu i sukladno tome da se pokrenu, počinju osjećati frustrirano. Po nekad svoju frustraciju projektiraju na mene, svog pastira, a po nekad, uz malo sreće, samo prestanu dolaze.

S druge strane, imala sam iskustva i sa ljudima koji su dolazili s određenim iskustvom iz takozvanih “terapeutskih plesova” i očekivali su od mene da im puštam glazbu i da se oni prepuštaju trenutku i ritmu svoga tijela i da ih ja ne uznemiravam zahtjevima da u svoju mišićnu memoriju upišu možda neki novi pokret i time prošire svoj plesni vokabular.

Jedini način da živimo ispunjenim životima jeste da obuhvatimo sve dimenzije svog uma. Čime god da se bavite u životu, težite tome da idete u svim pravcima. Jer ako zanemarite zemaljski aspekt svog postojanja težeći samo tome da budete u meditaciji i stanju raspršenosti, vama sasvim sigurno nema sreće na ovoj planeti.

S druge strane, ako se zatvorite samo u zemaljski aspekt postojanja, misleći da je to jedino što postoji, odbijajući se makar na trenutak raspršite u oceanu zadovoljstva, uskratit sebe upravo za to iskustvo – ocean zadovoljstva, a zapravo svim svojim bićem samo ka tome i težite. Zadatak nam je i da naučimo da se rasprsava u oceanu radosti i zadovoljstva i da tu energiju koncentriramo i materijalizujemo, a potom da je ponovno rastvorimo i dozvolimo joj da se vrati svom izvoru. Zadatak nam je – cjelovitost.