Čije ta osoba nije smjelo da se vidi? U zatvoru Pinerolo, zatim na otoku Sveta Margarita iu Bastilji, desetljećima je bio zatvoren čovjek čije lice nitko nije vidio. O ovom zatvoreniku ispredale su se brojne fantastične priče, koje su stoljećima budile interesovanje i maštu. U petak, 18. rujna 1698. godine, u tri sata popodne, upravnik Bastilje, Sen Mars, ulazio je u dvorac. S njim u kočiji je bio muškarac, kojeg je već čuvao u Pinerolu i Svetoj Margariti. Bio je to neobičan zatvorenik. Po naređenju Sen Marsa, njegovo lice bilo je sakriveno venecijanskom maskom od crnog velura. Bijela kosa, sjajne oči i blještavi zubi, bilo je sve što su kroz otvor maske mogli vidjeti službenici državnog zatvora dok je izlazio iz kočije. Jedva se mogla naslutiti tamnija boja njegove puti.
Odmah je odveden u ćeliju u kuli Bizinier. Navečer ga kraljev predstavnik u Bastilji i bojnik Rozarž prate do mjesta koje mu je dodijeljeno: sobičak u kuli Bertodier. Njegove generalije misteriozne su koliko i njegovo lice: ‘Njegovo ime se ne izgovara’, napisat će predstavnik u svoj dnevnik.
U zamku se ne zna za razlog njegovog boravka u zatvoru: oko novog zatvorenika lebdi veo tajne. Maskirani čovjek je pod strogom stražom. Na otoku Sveta Margarita ulaz u njegovu sobu bio je blokiran sa troje vrata. Ne vjeruje se čak ni stražarima. Jelo mu donose dvojica zamjenika upravitelja, ili Sen Mars osobno. Ova operacija obavljana je prema protokolu iz Versaillesa: dok bi jedan zamjenik čekao kod drugih vrata, onaj drugi bi ulazio u ćeliju zatvorenika i iz njegovih ruku uzimao suđe i dodavao kolegi koji je, opet, predavao suđe jednom poručniku: ovaj je spuštao suđe na sto koji se nalazio pored trećih vrata. Tu bi zamjenici, jedan iza drugog, pažljivo pregledali svaki dio pribora za jelo, kako bi se uvjerili da nema neki znak ili poruka. Pošto bi jedan od zaduženih pogledao ispod kreveta i dobro provjerio rešetke na prozoru, često bi pretresao i samog zatvorenika.
Tijekom putovanja iz Provanse u Paris, gospodin Sen Mars je udvostručio stražu. Kada se zaustavio na svom imanju Vilnev L Roa, nijednog trenutka nije napuštao čovjeka s crnom maskom: ručao je i večerao s njim – pištolj je držao na stolu, nadohvat ruke – i spavao je s njim u istoj sobi.
Ni u Bastilji zatvorenik se nije mogao osloboditi maske: svake nedjelje je odlazio u kapelu na misu, prelazeći veliko dvorište ograđeno željeznim rešetkama, zatim pokretni most, pa čvrsti most i još jedno dvorište. Službenici i drugi zatvorenici gledali su kako prolazi ova visoka prilika, nedostižna i šutljiva ispod svoje tužne crne maske. Svatko se pitao kakva se to strašna tajna krije i zbog čega se poduzimaju sve te mjere opreza.
Prošlo je pet godina. U nedjelju, 18. studenog 1703. godine, po izlasku s mise maskiranom čovjeku je iznenada pozlilo. Tijekom dana stanje se pogoršalo i pozvan je Žiro, kapelan u Bastilji, koji je mogao izreći samo nekoliko riječi utjehe umirućem, koji je izdahnuo u deset navečer.
Sahranjen je dan kasnije. Noć se uvelike spustila kada je mala povorka izašla iz Bastilje i uputila se prema groblju Crkve S.Pol. Kovčeg je nošen rukama; samo su major Rozarž i doktor Reile išli za odrom misterioznog čovjeka s crnom maskom. Znatiželjnici, koji su šutjeli dok je nepoznati bio živ, sada su počeli naglas da postavljaju pitanja. Upozorenja čuvara, često pretjerana i iskrivljena, pobuđivala su najrazličitije pretpostavke. Tihim glasom se u salonima, pa čak i na samom dvoru, govorilo o maskiranom čovjeku i kružile su najnevjerojatnije priče. ‘Jedan čovjek je godinama bio u Bastilji i umro je s crnom maskom. Pored njega su uvijek bila dvojica naoružanih čuvara koji bi ga ubili da je samo i pokušao da skine masku ‘, napisala je 1711. princeza Palatina, rođaka Luja XIV.
