Ima ozbiljnih teologa koji nisu prihvatili ovakav radikalan raskid s nečim što nije lako negirati. Ne može se vjerovati u Sveto Pismo, a odbaciti uloga koju anđeli u njemu imaju. Za mnoge teologe ovo vjerovanje u anđele i njihovu ulogu je potvrda obećanja o milostivom Bogu.
Što se tiče njihove fizičke prirode, za anđele se tradicionalno smatra da poprimaju tjelesni oblik jedino kada treba da izvrše neki zadatak. To znači da su bespolna bića, bez obzira na tradicionalnu viktorijansku predstavu anđela kao blijede device s krilima. Uporedo s raspravom o njihovom obliku i izgledu ide i škakljivo pitanje zašto neki ljudi vide anđele, a adrugi ne.
Jedan od poznatih autora na ovu temu kaže da se anđeli prerušavaju, u san, u osjećaj utešnog prisutnosti, impuls energije, u osobu koju vidimo, da osiguraju da poruka bude primljena.
Možda nije iznenađujuće da ljudi koji vjeruju da su imali susret s anđelima ne vole o tome govoriti. Postoji neka čudna sličnost u svim tim pričama i dirljivo uvjerenje o neobjašnjivoj pomoći koja je stigla u trenutcima velike opasnosti po život.
Ana Kennedy se sjeća dana u srpnju 1977. godine, kada je treći test potvrdio da ima rak maternice u poodmaklom stadiju. Da stvar bude strašnija, njezin muž Geri, umirovljeni dočasnik američkog zrakoplovstva, je bio oženjen prije nje ženom koja je također umrla od raka maternice. Ana se sjećala ovog doživljaja i pričala: ‘Sljedećih nekoliko tjedana proveli smo u strahu i molitvama, neprekidno sam molila Boga da poštedi muka mog jadnog muža, a da meni podari brzu smrt’.
Ana je uvjerena da su njene molitve bile uslišane. Čak i mnofo godina poslije tog doživljaja utisci su svježi kao da su se desili jučer. Tri dana pred odlazak na operaciju, od koje se nije mnogo očekivalo, netko je zazvonio na vratima. Njezin muž je otvorio. Na vratima je stajao muškarac visok oko dva metra. Ana kaže: ‘Bio je crnac sa najtamnijom kožom koju sam ikada vidjela i sa najljepšim plavim očima koje se mogu zamisliti. Predstavio se kao Thomas i rekao mi da više nemam rak ‘.
‘Kako znate moje ime, i kako znate da imam rak?’, Upitala je zbunjeno Ana. Thomas je ušao u njihovu kuću i rekao joj da prestane brinuti. Onda je iz Biblije citirao Izaiju, 53: 5: ‘Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kad bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi iscijeliše ‘.
Još uvijek jako zbunjena, Ana je upitala: ‘Tko ste vi?’ On je odgovorio; ‘Ja sam Tomas. Šalje me Bog ‘. Sljedeće čega se Ana sjeća je da je podigao desnu ruku dlanom okrenutu prema njoj. ‘Iz ruke je krenula strahovita toplina. Osjetila sam kako mi noge klecaju i pala sam na pod. Dok sam ležala, jaka bijela svjetlost je krenula kroz moje tijelo, od nogu ka glavi. Znala sam svakim dijelom moga tijela, mog uma i mog srca, da se događa nešto natprirodno. ‘
Ana se tada onesvijestila. Kada je došla k sebi, muž je klečao pored nje. Thomasa nije bilo. Uzela je telefon i pozvala kirurga koji je trebao da je operira. ? Rekla sam mu da se nešto dogodilo i da mi operacija nije potrebna. Odgovori mi je da strah od operacije i stres često uzrokuju takva stanja u kome sam ja ‘.
Ana je otišla u bolnicu i na dan operacije kirurg je prije operacije uradio još jednu biopsiju. Ana je bila na operacijskom stolu, čekajući rezultat te zadnje biopsije i operaciju. Kada se probudila iz narkoze bila je u svojoj bolničkoj sobi, i prvi koji joj se obradio bio je zbunjeni kirurg koji je trebao da je operira. ‘Ne znam i ne razumijem što se dogodilo, ali vaš test je negativan. Poslali smo uzorak na super ekspertizu, pa ćemo poslije toga znati što se to događa ‘.
Nije bilo ni najmanjeg traga zaraženim stanicama. Tek tada se Ana ohrabrila da o svom iskustvu ispriča svojoj djeci i svom liječniku. Doktor je rekao da je zaista prisustvovao medicinskom čudu.