Da li ljudi, suočeni sa smrću, vide ono što bi željeli vidjeti? Neki od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvo prethodno upozorenje da im je život u opasnosti, a mnogi od njih nisu ni pomišljali na nekakav ugodan zagrobni život. To se dogodilo u 36 pokušaja samoubojstva koje je proučavao Ring iu većini kojih je bila očita želja da se izbriše svijest.
I najzad, je li to zavirivanje u smrt bilo samo kratka, neobična epizoda – nešto poput bljeska izvančulnog opažanja prije nego što se oglasi zvono? Očito da nije. Čini se da su ta iskustva izazvala pravi preobražaj u životu onih koji su ih doživjeli, promjenu stavova i preispitivanje vrijednosti, sklonost ljubavi i pomaganje drugih. To su nesumnjivo autentični doživljaji.
Možda je najviše medicinski obrađenih slučajeva skupio dr Fred Šonmejker, šef službe za kardiovaskularnu njegu bolnice Sv.Luka u Denveru. Za 19 godina rada Šonmejker je prikupio bolesničke kartone i povijesti bolesti 2.300 ljudi koji su se našli na rubu smrti. Među njima, više od 1.400 govorilo je o predsmrtnim doživljajima koji su bili slični onima iz Ringovog istraživanja.
Skeptici odbacuju neka od tih svjedočenja i kao uzrok navode cerebralnu anoksiju – nedostatak kisika u mozgu. No, u bolnici Sv.Luka bila je upotrijebljena vrlo složena oprema za praćenje znakova života bolesnika. Zapisi pokazuju da je uvijek bilo dovoljno kisika za odgovarajuće funkcije mozga. Nerijetko se i nenormalni električni impulsi koji struje mozgom u posljednjim trenutcima njegovog rada navode kao mogući uzrok predsmrtnih doživljaja. Ipak, u više Šonmejkerovih slučajeva elektroencefalografski zapisi koji bilježe rad mozga bili su ravni ili ih nije bilo u razdobljima od trideset minuta do tri sata, daleko preko granice za koju se smatra da označava kliničku smrt – iz koje su se, međutim, bolesnici osvešćivala, kadkad neobjašnjivo, i govorili o doživljajima mira i ljepote.
Doktror Mihael Sabom, docent kardiologije na Sveučilištu Emory u Atlanti kaže: ‘Većina liječnika ne čuje te ispovijesti. Ljudi se plaše da će ih ismijati liječnici i ostali, pa šute o svojim doživljajima ‘. Sam doktor Samom bio jedan od prih koji bi ih odbacili, a onda kaže: ‘Pročitao sam knjigu doktora Raymonda Mudija’ Život poslije života ‘čim je bila objavljena i bio sam vrlo skeptičan. No, u to doba prolazio sam kardiovaskularnu specijalizaciju na klinici Medicinskog fakulteta sveučilišta Floride i susretao se rutinski sa slučajevima prestanka rada srca, pa smo jedan psihijatrijski socijalni radnik i ja, počeli i sami proučavati te pojave ‘.
Sabom je ispitao 120 slučajeva bolesnika koji su imali kratak susret sa smrću. Zanimala su ga posebno izvantjelesno iskustva, o kojima su ljudi govorili kao o napuštanju svojih besvesnih tijela da bi iz povoljnijeg položaja, po pravilu odozgo, promatrali što se događa. Dr Sabom kaže dalje: ‘Kad sam počeo provjeravati te ispovijesti, otkrio sam da su mi neki bolesnici mogli ispričati detaljno i po točnom redoslijedu, što se događalo s njihovim tijelima na operacijskom stolu. Neki čovjek mi je opisao kako je lebdio iznad svoga tijela i promatrao rad kirurške ekipe. Opisao je instrumente, izgled srca i sam tijek operacije. Bio sam zaprepašten – nije bilo ničega u njegovoj prošlosti što bi upozoravalo na to da je svoje medicinsko znanje mogao pokupiti drugdje. U drugom slučaju, čovjekovo srce je prestalo raditi četiri do pet minuta, a on je opisao – i to točno – šta se događalo za to vrijeme. Za mene je to najjači dokaz da to nisu bile puke halucinacije ili izmišljotine. Nešto se ovdje događa i ne može se objasniti na tradicionalan način ‘.
