Godine 1951. mlada Belgijanka Bernardet Laurel provodila je praznik u Marseilleu. Jednom se uputila u mali park s divnim, više vjekovnim starim drvećem. Sjela je na klupu da se odmori. Neočekivano, primijetila je malu crkvu. Bila je sigurna da je do prije petnaestak minuta nije zapazila. Iznenađena vlastitom rasejanošću, krenula je prema crkvi, prešla aleju, prekoračila rub travnjaka i, sasvim nepredviđeno … našla se na groblju! Zamalo da se onesvijesti.
Unaokolo su bile staze posute pijeskom, pokošeni travnjaci, a sada najednom – iskrivljene krstače zarasle u korov! Nasred groblja, iz crkvice i njenih otvorenih dveri dopirale su molitve na latinskom za pokoj duše … isprepadani, djevojka je htjela pobjeći. U tom trenutku na dverima crkve pojavila se pogrebna povorka.
Četiri čovjeka, u košuljama od grubog platna i nekakvim širokim hlačama, nosila su sanduk za kojim je išla uplakana mlada žena, okružena dječicom. Svi su bili u bijednoj odjeći, kakvu Laurel nikada ranije nije ni vidjela. Od straha, dala se u bijeg. Kroz nekoliko minuta, kada je malo došla sebi, osvrnula se: ničega više nije bilo – ni crkve, ni pogreba, niti zapuštenog groblja. Ispostavilo se kasnije da su prije Francuske revolucije na tom mjestu sahranjivali sirotinju.
Potom je groblje napušteno, a krajem prošlog stoljeća tu su uredili park.