James može vam kaže precizno vrijeme, u sekundu, bez gledanja na sat. Jennifer može u djeliću sekunde pogledom izmjeriti što god hoćete, do milimetra točnosti. A Christopher govori 24 jezika, uključujući i dva koje je sam izmislio. Zadivljujuće – sasvim sigurno. Neobično – ne mora biti. Prema novoj teoriji – svatko to može učiniti, ili bi bar mogao, ako na trenutak prestane razmišlja.
Christopher, James i Jennifer su autistični – ljudi koji su na testovima kvocijenta inteligencije dobivaju niske ocjene i koji imaju velikih problema u komunikaciji s drugima, ali su svejedno obdareni naizgled nadljudskim sposobnostima u određenim područjima, ako što su glazba, matematika ili umjetnost. Svaki deseti čovjek koji pati od autizma ima neobične talet, mada su rijetki genijalci kao Steven Viltšajer, koji s nevjerojatnom preciznošću, do najsitnijih detalja, crta zgrade, ili čovjek-računalo kakvog u filmu Kišni čovjek igra Dustin Hoffman. Od kada je fenomen autista ‘genijalaca’ primijećen prije jednog stoljeća, bilo je oko stotinu takvih ljudi.
Gotovo svi oni su poznati i znanstvenici pomno proučavaju njihove vještine, ali još nitko nije uspio ustanovi kako oni to rade. Teorije se kreću od neobičnog uvećanja određenih dijelova mozga do pretpostavke da su izvanredne sposobnosti stekli zato što se ničim drugim nisu bavili, ali nijedna zapravo ne objašnjava fenomen. Posljednji doprinos znanosti enigmi autističnih ‘genijalaca’ jeste pretpostavka da njihove sposobnosti uopće nisu jednistvene i da bi svatko od nas mogao da ih ima, samo ako se malo potrudi, a možda i uz pomoć tehnologije.
Ideju su iznijeli psiholozi Alen Šnajder i John Mitchell iz Centra za um australskog Nacionalnog sveučilišta u Canberri. U osnovi, oni misle da su vještine ‘genijalaca’ manifestacije moždanih procesa koji se događaju kod svih nas, sve vrijeme, ali ih kod normalnih ljudi potiskuje – znanje. Oni kažu: da nije stvar u tome da su autistični genijalci pametniji od nas, već u tome da većina nas odlazi korak dalje u razmišljanju o svemu – od detalja i činjenica do značajnih koncepata – a kada to jednom uradimo, više ne možemo natrag.
Psiholozi su formulirali svoju teoriju na temelju analize velikog broja istraživanja ‘genijalaca’, uglavnom onih koji su naročito obdareni za matematiku. Među otkrićima na koje se pozivaju su rezultati eksperimenata s moždanim slikama, koje otkrivaju koliko se nesvjesnog rada mozga odvija i prije nego što postanemo svjesni svojih percepcija, misli i osjećaje. Vizualna slika koja padne na retinu, primjerice, pojavljuje se u mozgu kao svjesna percepcija tek poslije četvrt sekunde. Prije toga, svaki element slike – boju, oblik, pokret i mjesto – posebno identificiraju razni specijalizirani dijelovi mozga. Ti elementi se onda slažu u shemu koja se šalje drugim regijama mozga, a oni joj dodaju značenje. U normalnim prilikama mi nemamo pojma da se sve to događa, toga postajemo svjesni tek kada je cijeli postupak završen i mi smo dobili ‘sklopljenu’ percepciju.
Kod normalnih ljudi mozak uzima svaki sićušni detalj, obrađuje ga, a onda iz cjeline uklanja najveći broj informacija i ostavlja samo jednu korisnu ideju koja postaje svjesna. Kod ‘genijalaca’izostaje uklanjanje viška informacija, tako da oni vide sliku u fantastično detaljnim sastavnim dijelovima, kao pojedinačne točkice na fotografiji. Psiholozi vjeruju da bi svačiji nesvjesni um mogao, manje više trenutno, izračunati dane u tjednu u koje padaju odrđeni datumi, što autisti vrlo često rade, ili da precizno odredi visinu tona, duljinu i slijed nota nekog glazbenog komada. Ali, pošto od znanja u koji će dan u tjednu pasti 1. srp 2070. godine nema nikakve praktične koristi, ta informacija bila bi odbačena prije nego što prijeđe u svijest. Isto tako, zbog toga što note same po sebi obično nemaju nikakvo značenje, normalan čovjek će čuti glazbu kao melodiju, a ne kao niz odvojenih tonova.