“Djeca alkoholičara često vjeruju da će ipak jednog dana

uspjeti spasiti svog roditelja.

Da će ga zauvijek otrgnuti iz tog mračnog svijeta, zbog kojeg živi u patnji.

Istina je vrlo bolna.

Ta djeca nikad ne uspiju u svojoj misiji, jer odgovornost nije na njima.

Oni ne mogu promijeniti svoje roditelje.

Odrastajući u okruženju gdje su uloge poremećene, dijete ne uspijeva jasno uvidi razlog zašto se stvari događaju na tako surov i okrutan način. Pita se zašto mama zatvara vrata i vrijeme provodi sama, zašto tata nikad nije kod kuće, zašto mora se šapuće.

Mnoga druga pitanja prepliću se u jednom malom biću. Biću koje nije, najčešće, sposobno razumjeti i prihvatiti činjenicu da je to bolest ovisnosti, kao i da njegovo postojanje nije uvjetovano s pićem. Biću koje bi trebalo da živi slobodno, da se raduje, a ne da ostaje uplašeno u iščekivanju sljedećeg pijanstva.

Kroz pijanstvo se provlači osjećaj bespomoćnosti, straha, nepripadanja. Usamljenost, tuga, potisnut bijes, nedostajanje, nepovjerenje, stid, ljutnja, suze, bunt, povlačenje. Ove emocije i ponašanja su karakteristična, nažalost, za djecu koja odrastaju u obiteljima gdje jedan od roditelja alkoholičar ili, pak, oba.

Konfuzija koja nastaje i koja se stalno podržava od članova obitelji se nastavlja iz godine u godinu. Odrastanjem se dijete uči skriva da je jedan od roditelja alkoholičar. Potiskuje se neželjeno ponašanje, pretvaranjem da alkoholizam nije prisutan, dok se realnost stvara na lažima. Upravo zbog ovakvog pristupa problemu, koji se negira, drugi ne mogu steći uvid u pravu sliku obitelji. Time se dodatno povećava zid, mogućnost da se stvari promjene. Stid postaje jedna “normalna” neugodna emocija u životu mladog bića, kao i nedostajanje.

“Neke osobe imaju tu sposobnost da nam nedostaju

i kada su prisutne, ma što god mi učinili;

te njihov odlazak iz našeg svijeta

se samo nadoveže na već postojeće nedostajanje. ”

Nedostajanje se nastavlja i nadovezuje na ostale neugodne emocije kroz svakodnevnicu. Patnja se nastavlja. Ona zaista može biti velika. Svako dijete se nosi s tim velikim teretom na njemu poznat, specifičan način. Tako možemo sresti dijete koje u borbi protiv alkoholizma postaje najbolji đak generacije, dijete koja je maskota obitelji ili buntovnik.

“Svima zajedničko jeste:

da će uraditi sve da bi zadobili ljubav roditelja,

kako bi se osjetili voljeno. ”

Prava tuga u ovim obiteljima je što je roditelj alkoholičar najveće “dijete” od svih djece. Kao takav, on nije sposoban brine o vlastitoj djeci. Takav roditelj oduzima sebi sposobnost da brine adekvatno o sebi, o djeci, o obitelji. Oduzima sebi sposobnost pružiti ljubav koja je svakom djetetu iznad svega potrebna. Ljubav je najvažnija.

Izrazito je teško da dijete koje odrasta u ovakvoj obitelji osjeti bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje. Nije isključeno da roditelji ne vole svoju djecu, naprotiv oni najčešće vole svoju djecu. Ali zbog svog ponašanja kako prema sebi, supružniku ili prema njima, djeca nisu u mogućnosti osjete konstantno prihvaćanje. Zbog takve nezdrave atmosfere dijete sumnja u vlastitu vrijednost.

U ovakvim obiteljima nedostaje harmonija između roditelja, otvorena komunikacija i zdrava ljubav. Nedostaje zdrav roditelj, koji pruža ljubav i discipline neophodnu da njegovo dijete postane zdrava, samosvjesna, samoodgovornu osoba jednog dana. Nedostaje zdrav odnos između roditelja i djeteta. Atmosfera u kome je djetetu dozvoljeno da bude dijete, da živi, ​​uživa i raduje se; gdje je roditelj oslonac, autoritet, podršku; gdje dijete ne mora brinuti o svom roditelju.

Često ova djeca postave isto pitanje:

“Kako vjeruju drugim ljudima, kada ne mogu vjerovati ni svojim roditeljima?”.

Nažalost, iza ovog pitanja se krije i niz drugih, koja vode ka otuđivanju, zatvaranju. To, za posljedicu, može imati socijalnu izolaciju, slabe kontakte, neuspjele ljubavne veze, strah od vezivanja, povećana potreba za kontrolom, traženje odgovora u nekom obliku ovisnosti.

Tako možemo sresti da se djeca alkoholičara, kada odrastu, biraju za partnera alkoholičara ili ovisnika. Time ponovno proživljavaju patnju, u nadi da će ovog puta uspjeti spasiti voljenu osobu. Kako se obrazac samo ponavlja, osobe potvrđuju ponovo, da one nisu dovoljno vrijedne da bi bile voljene.

Nastavljaju patnju, nastavljaju lanac, koji one nikad nisu ni mogle prekinu. Razlog jeste što je alkoholizam bolest ovisnosti, gdje je potreban ozbiljan pristup liječenja. Prvenstveno je potrebno da osoba koja ima problem s alkoholom prepozna da joj je neophodna pomoć i izraziti želju da se mijenja. Nemoguće je promijeniti drugu osobu.

Alkoholizam jednom riječju “razara” svaku poru obitelji. Guši snove, potiskuje ljubav u najdalje dijelove duše i stavlja pred dijete prevelik zahtjev. Taj zahtjev je izazov da spasi roditelje, da spasi sebe od roditelja kasnije. Na ovaj zahtjev na koji je nemoguće odgovoriti, a dijete živi u iluziji da ono ipak može promijeniti svijet, da promijeni roditelja.