Potražite oko sebe nešto od drveta, dodirnite i kažite “da kucnem u drvo” ili “da se ne uznemiri nečastivi”? Balkan nije jedina regija na svijetu gdje ljudi kucaju u drvo radi sreće ili da preusmjeravaju lošu sreću? Zašto samo kucamo po drvetu? Mnogi ljudi u Europi i Sjevernoj Americi kucaju u drvo potpuno nesvjesno i to pokazuje kako je ova tradicija ukorijenjena u različitim kulturama. Tko je prvi udario po drvetu? Ljudi često kucaju u sudnicu kada izgovaraju rečenicu koja pokreće sudbinu. U osnovi nesvjesno, kucajući u drvo kako bi se uvjerilo da se ne ide naopako. Ako pogledamo povijesno značenje, izbacujemo drvo da bi se oslobodili zlih duhova u njemu. Prije dolaska kršćanstva i islama mnoge praiskonske grupe i kulture, sa središtem na prostoru balkanskog poluotoka, prostor starih Slavena, od kulture Vinče, ali sve do Irske i Indije obožavale su, ili smatrale idolima stabala. Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi su ih koristili u religijskim ritualima, a treći poput Kelta su smatrali da su stabla domovi drevnih bogova i duhova. Dok su prvi kucacu u drvo još uvijek predmet rasprave, autori Stefan Bechtel i Deborah Aaronson u svojim knjigama (The Good Luck Book i Luck: The Essential Guide) pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja u isto. Jedna od mogućih verzija je da su prvi ljudi koji su naselili Europu a to su neolitski prostor Balkana, kucali u drvo (od kojeg su bile napravljene kuće) kako bi istjerali zle duhove iz drveta i spriječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma. Druga verzija ponovno kaže da su neke praiskonske ljudske skupine obožavale ove duhove na drveću stavljajući obje ruke na drvo za sreću. Tijekom stoljeća ova vjerska ceremonija je prerastala u kraće modno obožavanje, u ubrzavanju tipkanja za sreću. “U svakom slučaju, potražite zaštitu od zavisti i ljutnje”, napisao je Bechtel u svojoj knjizi. Često nam se to događa – pričamo o tome da mislimo da smo se dobro pokazali na razgovoru za posao, pismenom dijelu ispita, ljubavnom sastanku, o trudnoći drage rođake ili nadama za budućnost, a potom zastanemo i gotovo usplahireno pokucamo po rubu drvenog stolića uz komentar “Da kucnem u drvo” ili “Da ne čuje zlo”. Ne zna se sa sigurnošću kada je i kako ideja o kucanju o drvenu površinu radi prizivanja sreće rođena. Sudeći po najčešće isticanim teorijama, to je na neki način povezano s našim poganskim precima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda. Po jednoj teoriji, kada bi naši preci kuckali površinu drveta, prizivali bi ove duhove u pomoć, dok je po drugoj ovaj običaj nastao na teritoriju Irske, kada su pogani zahvaljivali vilenjaku zbog toga što su imali sreće u nečemu. Vremenom, kucanje o drvenu površinu postalo je način da prizovemo sreću ili se zahvalimo na njoj, jer je buđenje duhova počelo se smatra uznemiravanjem mrtvih, koje može imati sasvim suprotan efekt – nesreću. Također, neke grupe kršćana su na ovaj način prizivali zaštitu Isusa Krista: svako drvo simbolisala je križ na kojem je on razapet. Iz tog razloga, kao i zato što je ovo tipkanje spasilo mnogo života, i ova priča podržava teoriju o tome da smo ovaj običaj razvili kako bismo prizvali sreću. Danas se u različitim državama kuca o drvo u različitim situacijama i iz različitih razloga. Ova fraza je vrlo zastupljena diljem svijeta, ali nije mnogo naroda koji zaista i kucnu o drvenu površinu nakon što je izgovore. U Iranu se to čini kada se izgovori nešto pozitivno o nekome, kako bi se otjerao urok, i kaže: “bežaniju-am be takhteh, Cheshme nakhoreh”. U Engleskoj se o drvo kuca kako bi se dusi pozvali u pomoć, u Bugarskoj kako bi se (bug. Čukama na drvo) praznovjerni zaštitili od zla (ali ne nužno prizvali sreću) – uglavnom kada reagiraju na loše vijesti ili zamišljene neugodne situacije. U zemljama bivše SFRJ se uglavnom kuca u drvo kada pričamo pozitivno o nečemu i ne želimo da se to promijeni, u Poljskoj i Rusiji kada se govori o nečemu lošem – da se otjera mogućnost za to, ili o nečemu dobrom da se to prizove. U našim krajevima je ovo najzastupljeniji vid praznovjerja. Svaki put kad netko prokomentira nešto dobro ili se dogodi neki povoljan preokret, on kucne o drvo i obično kaže “da kucnem o drvo, da ne čuje zlo”. Ovo se zaniva na starom vjerovanju da su bogovi živjeli u drveću koje je raslo po šumama. Kad je netko dolazio da moli nekog od tih bogova za nešto, ritual je zahtijevao da on najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovo dolazio do istog drveta da kucne u njega, što je bila poruka bogu da je molba urodila plodom, au isto vrijeme i njegov gest zahvaljivanja za ispunjenu molbu. Istovremeno je postojalo i vjerovanje da oko drveća oblijeću i duhovi koji su ljubomorni na ljudsku sreću i koji su činili sve da osujete svaki dobar razvoj događaja. Kucanje o drvo je imalo i tu svrhu da “zagluši uši” tim duhovima, kako oni ne bi čuli da je želja ispunjena.Vjeruje se, da kada ispričate nešto dobro o nekoj osobi, morate “kucnuti u drvo”, kako se ta sreća ne bi okrenula protiv te osobe. U drveću žive dobri duhovi, pa je na neki način kucanje u drvo bilo i način prizivanja dobra. Tako se od dobroćudnih duhova tražila sreća, ali i obstruirala nesreća. Fodirivanje ili kucanje u drvo znači prizivanje Boga i traženje njegove zaštite. Slično kao i kod poganskih vjerovanja. Drevni narodi su vjerovali da zli duhovi žive u drveću, a kada dodirnete u drvo sprečavate ih čuti nadu u dobro, kako se ti zli duhovi ne bi umiješali. Jasno je od davnih vremena, kucanje u drvo znači izričito sreću, prizivanje sreće ili tjeranje zlih duhova. Možda je i jedan od najstarijih običaja koji je opstao kako na ONASA prostorima, tako iu svijetu.