Posljednji zapovjednik eskadrile ‘sejbrova’ bio je pukovnik Radovan Mihajlović Tijekom rata borio se za RAF, a 1945.vratio se u zemlju i bio jedan od najboljih pilota. Bio je visok i vječito namrgođen.
Na jednom rutinskom letu Radovan je sa svojim ‘sejbrom’ navodno pao pred samim pragom piste, kod prilaznih svjetala. Vojska je sve prečešljali, ali nije našla ništa. Da stvar bude gora pojavila su se dva svjedoka koja su tvrdila da su avion vidjeli pred samo slijetanje na aerodrom Pleso i da je, odjednom, na njihove oči, doslovce nestao.
Takvih priča je u zrakoplovstvu bilo oduvijek, ali bi kasnije bivao pronađen kakav mali dio uništenog aviona i piloti bi, u tišini, bili sahranjivani u prazne grobove. Pukovnik Mihajlović smatran je nestalim punih pet godina i tek tada mu je supruga dobila zasluženu mirovinu. Nitko o njoj nije vodio računa, jer se pronijela vijest da je pukovnik Mihajlović prebjegao, u brišućem letu, u Mađarsku, i da se tamo stavio Rusima na raspolaganje. Činjenica da ni najmanji djelić zrakoplova nikad nije pronađen samo je pohranjivala tezu o vješto izvedenom bijegu. Vremenom, bio je zaboravljen.
Možete zamisliti kako se hrvatsko zrakoplovstvo zaprepastilo kada je, ni iz čega, ‘sejbr’ sletio na zagrebački aerodrom. Pošto je, visok i potpuno neizmijenjen, u uniformi JNA, pukovnik izašao iz nekada tako popularnog ratnog zrakoplova, zenge su ga odmah uhitile. Ništa im nije bilo jasno, pogotovo što je pukovnik bio pred potpunim ludilom. Hrvatski komandir zrakoplovstva, general Tus, smatrao je da se radi o provokaciji, ali je provjera dokumentacije dokauzala da se radi o autentičnoj ličnosti.
Problem je biso samo u tome što je pukovnik Mihajlović proveo u svom ‘sejbru’ punih 28 godina. Što se njega tiče, on je obavio svoj zadatak i vratio se. Nije doživio nikakve astralne susrete, nije vidio druge svjetove, nije bio u prošlosti ili u budućnosti- on je, naprosto, nekako izgubio 28 godina. To što je ostao mlad (odnosno star, jer je imao 54 godine) situaciju je samo činilo dodatno tragičnom. Supruga mu je bila odavno mrtva, a i kći mu je nastradala u automobilskoj nesreći, pa je slika pokazana zetu i unici. Zet ga je prepoznao, ali je unuka odbila i samu pomisao da joj se djed vratio iz mrtvih i iz tko zna kojeg vremena. Tadašnji pomoćnik ministra MUP Hrvatske Jernjak, ponudio je da se pukovnik, kao izbjeglica, pošalje u Jugoslaviju.
Kadu su pukovniku Mihajloviću rekli koji je datum, koliko je vremena prošlo i što se sve promijenilo, htio je da zna kako se to dogodilo. Bio je čudno miran i činilo se da ga samo tanka nit dijeli da ne ‘otkači’ totalno. Pokušali su mu objasne vremenske skokove, rupe u vremenu i slično, ali on je samo htio znati zašto se to baš njemu dogodilo. Izrazio je želju da još jedanput obleti školski krug sa svojim ‘sejbrom’, ali je general Tus to kategorički odbio, uz riječi: ‘Taj Srbin će opet nešto izmajmunisati i ostat ćemo bez’ sejbra ‘. Trebamo taj aparat za budući muzej zrakoplovstva ‘. Hrvatima je taj ‘sejbr’ stvarno pao s neba kao dar, ispravan i skoro nov.
Ne znamo je li pukovnik Mihajlović prebačen na ovu stranu niti što su Hrvati s njim uradili. Ali, jedno je sigurno, ponekad je bolje ne vraćati se među žive.