Dok je čekao na izvještaj Charlesa Browna, Gimpel je obišao i niz drugih ‘suradnika’ njemačke špijunaže. Zahtijevao je, prijetio, dobro plaćao – kako je kad bilo potrebno. Tek, na njegovom stolu su se gomilala obavijesti. On ih je svake noći, u ugovoreno vrijeme, šifriranim kodom slao centrali u Berlin.
U ugovoreno vrijeme došao je u snack-bar u 31. ulici, gdje ga je već čekao Charles Brown koji mu je odmah rekao:
– Vani su moja kola. U njima imam obiman dosje o ‘Projektu Manhattan’. Mislim da je u njemu sve što treba znati o tome. Ali, možete li mi garantirati da je ovo naš posljednji sastanak?
– Da ako izvješće bude potpuno zadovoljavajući. I naravno, ako mi više ne budete potrebni.
U kolima je Brown predao Gimpel doista obiman dosje, sa svim potrebnim tehničkim detaljima o najstrože čuvanoj američkoj tajni – proizvodnji atomske bombe. Zauzvrat, Gimpel je njemu dao podebeo omotnicu s krupnim dolarskim novčanicama.
Te noći Gimpelovo emitiranje izvještaja Berlinu trajalo je izuzetno dugo. Bio je gotov tek pred zoru. Presretan zbog uspjeha, dobro se napio prije nego što je legao da spava. U stao je u podne, osvježen i zadovoljan. Istuširao se, obrijao, a potom bacio na obilan doručak. Za to vrijeme je razmišljao o pijanduri Williamu Kouplou. Već dva dana nije dolazio kući. Sigurno se negdje smuca s curama ili pijanči. Razmišljao je da će morati što prije da ga se otarasi, jer taj nevaljalac može mu pokvari šanse za najveći uspjeh u životu.
Dok se spuštao liftom, Gimpel nije znao da sve američke radio stanica već puna sat svaki čas prekidaju program da bi objavile specijalno obavijest:
OPREZ SVIM VOJNIM I CIVILNIM VLASTIMA! TRAŽI SE EDVARD GRIN, ODNOSNO OPPASNI NJEMAČKI ŠPIJUN ERIK Gimpel.
