Kao i svaka druga ljudska realnost, tako i sram ima svoje bolesti. Neki ga priželjkuju kao da bi htjeli da se kazne, da sa sebe speru prvobitni grijeh, koji je od njih načinio ljudska bića. Na jednom mjestu u svojim ispovest, Jean Jacques Rousseau priznaje da je kao dijete uživao kad bi ga njegova vaspitačica batinala po stražnjici: ‘Nalazio sam u bolu, pa čak iu samom sramoćenju neku mješavinu čulnosti zbog koje sam više želio nego što sam se bojao, da je iznova doživim od iste ruke ‘. Kada je odveć teško, osjećanje krivnje, latentno kod svakog ljudskog stvorenja, javlja se u obliku opsesije, kadre da odvede čovjeka u neurozu ili psihozu. Dostojevski i Kafka su stvorili romanskne svjetove nastanjene ličnostima koje su izvrgnute osjećanju srama čiji je uzrok nejasan, ali koje do nas stiže s izuzetnom snagom. Junak Kafkinog Procesa – Jozef K. uhićen je bez očevidnog razloga, trpi sve do pogubljenja nepodnošljivo breme jedne nepojmljive optužbe. ‘A to je bilo’, stoji u romanu, ‘kao da je sram ga trebao nadživi’.
Sa druge strane, opakom sramu, koji ponižava, bahati Rable suprotstavlja svoj orijaški smijeh, lijek za pomlađivanje za svakog od nas: ‘Da smijeh bude čovjekovo dobro’.