Eksplazija supernove jamačno je začudnom pojavom svemira. Umiranja jedne uz istodobno rađanje druge zvijezde ili ‘obična’ polama svjetlost, nastala dodirom sunčev vjetra sa zemljinom magnetosfere, zacijelo je predivnom prodstavom svemira. Stoga, pogledavši u nebo odista nije teško s malo pjesničke mašte, umjesto velikog otklona svjetla Mliječne staze, ravnine naše galaktike, vidjeti dragulja u crnoj kutiji svjetiljke u tami što se udaljavaju. Što drugo no čuditi se i diviti istinama svemira? Čuđenje, divljenje neizmjernu i nepoznatu, taj korijen ljudske znatiželje za svemir, pobuđuje težnju mnogo višoj stvarnosti, rađa žudnju za kušanjem razlika između promatranog svemira i neposrednog doživljaja njegove golemost. Uistinu nije teško razumjeti osjećanja ljudi iz davnina kad su uvidjeli da nebo ima tri dimenzije. Tijekom povijesti predočavali su si nebo zamišljajući ga poput okrećućih kugli sa zvijezdama u sebi. Kasnije je Sunce zamijenilo Zemlju u središtu tih kugli. Sad znamo mnogo složeniju i divno istinu, no želja za objašnjenjem neba ostala je ista. Sunce, Mjesec, planeti, zvijezde! Od drevnih je vremena čovječanstvo, motreći složeni sustav svemira, postavljalo pitanje, kakva je veza između njega i svemira? Tražeći odgovor, čovječanstvo je izgradilo divovska kamena zdanja ne bi li s preciznošću izučio kretanje nebeskih tijela. Takva strast za znanjem vidljiva je u ostacima egipatskih piramida, zdanjima u Angkor Vatu, Stonehengeu, Abu Simbelu, Velikim Ravnicama, Chichen Itzi, građevinama drevnoga naroda Anasaza, itd. Mnoge od tih građevina, obrednih mjesta drevnih ljudi, zapravo su opservatoriju. To nam ukazuje na divljenje ljudi iz davnina prema svemiru, ali nam isto tako govori da su čovječanstvo i svemir bili u blisku dodiru još od pretpovijesna doba.