Meri Eringtnon, iz Newcastlea u Velikoj Britaniji, udana, majka troje djece, doživjela je SBS za vrijeme operacije na mozgu zbog aneurizma i kaže: ‘Imala sam 36 godina i mladu obitelj kada sam zbog hitne kirurške intervencije odvezena u bolnicu. Liječnici su saopštili mom mužu da vjerojatno neću preživjeti. Sjećam se da sam bila u nekoj maloj sobi. Odjednom sam se našla na stropu gledajući ispod sebe bolničarke kako se naginju nad mene.Nisam mogla vidjeti točno što rade, niti čuti bilo što. Tada sam se odvojila od stropa i prošla kroz mračni tunel s bledunjava svjetlošću na drugom kraju.
Dok sam se približavala izlazu, svjetlost je postajala sve bleštavija, dok nisam izbila na prekrasnu osunčanu livadu koja se kupala u srebrnastoj svjetlosti. Vidjela sam usamljeno drvo na livadi s granama ispruženim prema meni kao rukama. Lebdjela sam prema drvetu kroz magleni veo, a ono mi je govorili: ‘Priđi mi, dođi, ovdje ste na sigurnom’. Sve je bilo lijepo i ozareno, osjećala sam se kao da se vraćam kući. Kada sam dotakla drvo, osjetila sam kako se njegove grane kao ruke savijaju oko mene. A onda, odjednom, ponovo sam prošla kroz tunel i našla se kako lebdim na stropu bolničke sobe. Osjetila sam vrpcu, koja je bila poput pupkovine, a koja me vuče ka mom tijelu u koje sam uletjela uz jedno ‘Buić’. Bolničarke su mi ispirale oči.
Netko me je povukao natrag, rekla sam doktoru koji je stajao podno kreveta. ‘Sigurno vaš anđeo čuvar’, odgovorio je i udaljio se. Šest tjedana sam ostala u bolnici, a bilo mi je potrebno još dvije godine da bih ponovno naučila hodati i pričam. Noću sam razmišljala o svom doživljaju, ai danas je on jasan kao što je bio i prije 33 godine. Sve je tako kao da mi je namijenjeno da se sjećam toga – a opet, mnogi ljudi imaju tako upečatljive snove i onda ih zaboravljaju već sat kasnije. Sada se pitam nije li ono što sam vidjela bilo drvo života. U mladosti sam bila vrlo društvena, ali sada uživam u samoći. Molim se Bodu kod kuće i postala sam mnogo manje posesivna. Strah od smrti nemam – znam da postoji mirno, bajkolike i svjetlošću okupano mjesto koje me čeka. Pakao je ovdje na zemlji, ne na onom svijetu.
I što sad? Iako mnogi istraživači vjeruju da svijest nadživljava ljude i nastavlja postojati negdje drugdje, uporni su u tome da se svaki čovjek mora opredijeliti sam. Na svakom je pojedincu da uklopi tu spoznaju u vlastiti život. Nastavljaju li se ta iskustva i poslije neke točke, potpuno je nagađanje. Oni koji su se približili pravoj fizičkoj smrti, nema sumnje – uvjereni su da su zavirili u ono što će doći. Sve je više dokaza da doista živimo i poslije smrti i treba se pripremiti za tu mogućnost.