Jedan siromašan drvosječa bio cijele godine sa ženom u šumi i sjekao drva, a kad god bi zamahnuo sjekirom da zaseče drvo, rekao bi uzdahnuvši:
– Ej, što zagrize ?!
Jednom prolazio onuda neki otmjen grof, zastao i slušao što to kaže drvosječa i naposljetku ga zapitao zašto uvijek kaže: ‘Ej, što zagrize?’
– Ah – odgovori drvosječa – da nije Eva zagrizla jabuku, mi bismo još bili u raju, i ja se ne bih ovdje mučio sječom drva. Kad god pomislim na to, moram uzdahnem i da se ljutim na Evu.
Na to grof odvede siromašnog drvosječu i njegovu ženu u svoj dvor. Dade im luksuznu sobu i jesti i piti koliko hoće. Poslije nekoliko dana priredi im svečan ručak, naredivši kuharu da zgotovi za njih svakojaka dobra jela.
Sve đakonije su postavljene na trpezu, a uz ostalo, i jedna poklopljena zdjela. Drvosječi i njegovoj ženi reče grof da se po miloj volji mogu poslužiti svima jelima, ali da onu zdjelu ne diraju i ne skidaju s nje poklopac; nju – reče im – smiju samo gledati.I to rekavši, ostavi ih nasamo.
Drvodjeljin žena bila je, međutim, rada znati što je u onoj zdjeli, i čas je mislila da je u njoj ovo, čas da je ono. Naposljetku je obuzme tako silna radoznalost da nije više mogla odoljeti i podigne malo poklopac da samo zaviri u zdjelu. Ali u istom trenutku iskoči iz zdjele miš, i kad žena poteče za njim da ga uhvati, miš se već odmarao u rupi. Kad poslije dođe grof i vide da u zdjeli nema miša, okrete se drvosječi i reče:
– Odsad nemoj više da se žališ na Evu! Tvoja žena napravila bi ono isto što je uradila naša pramajka.
Onda ih grof nehtede više držati u dvoru, te drvosječa i njegova žena moradoše opet u šumu da sječom drva zarađuju svoj svakidašnji kruh. Kad god bi, poslije tog događaja, zamahnuo sjekirom da zaseče drvo, drvosječa bi pomislio na dobar život u dvoru i na radoznalost svoje žene, te nije govorio više s uzdahom: ‘Ej, što zagrize?’ nego: ‘Ej, što zaviri?’
Pa, ako nije prestao ili umro, može se još i sad u šumi čuti kako sječe drva i žali se.