Priča o duhovima sa SS Watertown jeste na neki način klasik u analima lovaca na duhove, ne samo po jednostavnosti priče već i po tome što ne postoje nikakva neslaganja oko činjenica. Činjenice su jasne. Njihova tumačenja nisu.
Prosinca 1924. godine tanker za naftu SS Watertown nalazio se na svojoj redovnoj ruti krećući se u smjeru juga niz pacifičku obalu Meksika. Nakon što je isporučio tovar nafte i naftnih derivata u Los Angeles, tanker se zaputio natrag ka Panamskom Kanalu na svom putu prema Atlantiku.
Nakon prolaska kroz Panamski kanal, SS Watertown bi okrenuo na sjever u New Orleans, gdje bi, u obližnjim rafinerijama preuzeo novi tovar naftnih derivata za razbuktalu američku ekonomiju toga doba. Ovaj put između rafinerija u Meksičkom zaljevu i spremišta za naftu u Los Angelesu postao je rutina za SS Watertown i kapetan Keith Tracey [Kit Trejsi] dobro je poznavao svoj posao. Nažalost, čak i pored iskustva i svih mjera opreza, uvijek postoji šansa za nepredviđeno, i tragedija je čekala svoj trenutak.
Toga dana, James Courtney i Michael Meehan, dvojica članova posade sa tankera SS Watertown dobili su ne tako popularan zadatak da očiste talog koji je ostao u jednom od tankova za benzin koji je nedavno ispražnjen u Los Angelesu. Iako to nije bio naročito kompliciran zadatak, ipak je predstavljao prilično prljav posao i zaostala benzinska isparenja nisu bila nimalo ugodna. Ali, ovoga puta plinovi nisu samo izazivali iritaciju i gušenja – ovog kobnog dana bili su smrtonosni. Uslijed visoke koncentracije otrovnih isparavanja, dvojica nesretnih mornara izgubila su svijest, a potom, u nemogućnosti da pozovu pomoć, i život. Kapetan i posada, iako prilično potreseni ovim tragičnim događajem, nisu mogli narušiti običaje na moru, te su započele pripreme za njihovu sahranu u more. U jutro, 4.og Decembra te 1924. godine, kapetan je sakupio posadu broda, izvršio ceremoniju i umotana tijela dvojice mornara spuštena su na vječni počinak u zelene vode Pacifika. Ali njihov počinak nije bio dugog vijeka. Već sljedećeg jutra posada broda bila je u kaosu. Prvi časnik broda izvijestio je da je, nešto prije zore, vidio dva lica u valovima s lijeve strane broda. Nesretni mornari su se vratili! Uskoro su i ostali članovi posade počeli zapažaju lica dvojice mornara u valovima. Njihova lica bila su malo uvećana i pojavljivala su se na vrhovima valova ili u turbulentnim strujanjima vode iza broda, oko desetak metara od broda i sa oko 3 metra međusobnog razmaka. Bila bi vidljiva oko desetak sekundi, a zatim nestajala i ponovo se pojavljivala u jednakim vremenskim intervalima koje je posada broda iz radoznalosti mjerila. Jesu li ovo bili duhovi nesrećnih mornara?
I sljedećih dana lica dvojice poginulih mornara često su se mogla vidjeti u vodama Pacifika. Na brodu se povela polemika da li će duhovi da ih prate kroz Panamski kanal, ali onoga trenutka kada je SS Watertown napustio vode Pacifika i uplovio u vode Panamskog kanala lica su nestala i do kraja plovidbe nisu se više pojavljivala. Po dolasku u New Orleans, kapetan Tracey je podnio izvješće svojim pretpostavljenima, CITGO naftnoj kompaniji koja i danas postoji, u kojem je naveo detalje smrti dvojice mornara i kasnija neobjašnjiva dešavanja na brodu. Kapetan Tracey je u zauzvrat dobio savjet da kupi foto-aparat koji će držati pri ruci tijekom plovidbe natrag u Los Angeles. Na putu natrag, nije bilo ni znaka od duhova dvojice mornara sve dok SS Watertown nije prošao nazad kroz Panamski kanal i ponovo zaplovio vodama Tihog oceana. Kada se SS Watertown ponovo obreo u Pacifiku posada je nastavila viđa lica dvojice poginulih mornara, ne toliko često iu pravilnim razmacima kao ranije, ali dovoljno da kapetan Tracey načini 6 fotografija. Nakon što je uslikao valove, kapetan je i film i foto-aparat zaključao u brodski sef.
Kada su konačno pristali u luku, kapetan je poslao film na razvijanje u New York, i od 6 fotografija koliko je ukupno načinio na prvih 5 nije se vidjelo ništa, ali na šestoj fotografiji … Šesta fotografija prikazivala je dva lica u valovima oceana, dvije poznate i veoma dobro formirane glave koje plutaju na pjeni valova stvorenih turbulencijom brodskih propelera. Obje glave se veoma dobro uklapaju u ostatak fotografije. Negativ je tada poslat čuvenoj Burns detektivskoj agenciji u Chicago na provjeru ali nikakav trag krivotvorenja ili modificiranja filma nije pronađen. A što se dvojice nesrećnih mornara tiče, njihova lica u moru viđana su i tijekom trećeg putovanja, iako sa manje učestalosti. Četvrtog puta nije ni bilo, barem ne za ostatak posade broda SS Watertown. Iz samo njima poznatog razloga, tvrtka koja je bila vlasnik broda i poslodavac cjelokupnoj posadi, otpustila je ili raspršila po ostatku flote veliki dio prvobitne posade, a duhovi po svemu sudeći nisu bili vezani za sam brod koliko za njegovu posadu te se više nisu pojavljivali.
Kroz sljedećih deset godina ova priča ostala je misterija koja se potiho prepričavala među zaposlenima u CITGO kompaniji, sve dok 1934. magazin ove kompanije nije objavio priču o duhovima na SS Watertown. Nažalost, nakon deset godina postalo je vrlo teško ući u trag svjedocima iz prve ruke, ali osnova priče, kao i nevjerojatna fotografija koju je načinio kapetan Keith Tracey ostaju da svjedoče o misterioznim dešavanjima na SS Watertown. Jedno od uobičajenih “znanstvenih” objašnjenja jeste da je posada broda patila od stresa prouzrokovanog smrću njihovih prijatelja i da su zbog njihovog emotivnog stanja počeli viđaju lica mornara u valovima mora. Ova pojava naziva se Pareidolia. Mornari su, prema ovom objašnjenju, bili povezani u mrežu zajedničke vizualne histerije koja je pripomogla uvjerenju da su, umjesto vode i zapenušanih valova ustvari vidjeli ljudske pojave.
Ali ovaj članak ne bi danas bio ovdje kada bi rješenje bilo tako jednostavno, a ono što ga komplicira do te mjere da ni danas, poslije gotovo jednog stoljeća, nije objašnjeno ono što je fotografija uspjela zarobiti. Možda jest točno da grupa ljudi, pogotovo ljudi pod stresom, može podlegne masovnoj histeriji i pogrešno protumači nesreću ili uz pomoć mašte i straha isfabrikuje pojave ili ponašanja koja u stvari ne postoje, ali kako je moguće da takav stres proizvede fotografije? Zar ne može dokaz u obliku fotografije da opiše što se tamo stvarno događalo? Mornari James Cortney i Michael Meehan bili su odani svome brodu i posadi čak iu smrti.