Dan na međunarodnom aerodromu u Dar es Salamu započeo je 15.septembra 1972. godine uobičajeno. Posada putničkog zrakoplova DC-9 istočnoafričke tvrtke bila je prethodne večeri na redovitoj liniji Nairobi – Dar es Salaam i nakon što je prenoćila u hotelu, rano ujutro stigla je autobusom na aerodrom. Za sat vremena trebalo je da poleti za Keniju.
Dvojica pilota zajedno sa stjuardesama krenula su prema pisti na kojoj je njihov zrakoplov već morao biti pripremljen za polijetanje. Tamo ih je čekalo iznenađenje. Uzalud su pogledom tražili DC-9 među avionima koji su tu bili poredani i spremni za polijetanje. ‘Izgleda da ga još nisu dovukli’ i ‘možda su nas uputili na pogrešnu pistu’ – bilo je ono što su pretpostavili. Ali, u dokumentima je bila upisana pista broj 3, a oni su bili na njoj. Iako je bilo gotovo nezamislivo da se takva greška dogodi, kopilot se uputio u operativni centar. Službenik operativnog centra se nasmijao kada je čuo da DC-9 nije na svom mjestu. Uredno je bilo zabilježeno da je zrakoplov nakon sinoćnjeg slijetanja upućen na treću pistu, gdje je trebao ostati cijelu noć.
Počela je bezuspješna potraga po hangarima, ali tog ‘prokletog aviona’ nigdje nije bilo. Pretraženi su svi hangari, rulne staze i piste, ali zrakoplovu nije bilo ni traga ni glasa. Kopilot je zaključio da ga jeneko ukrao, ali u operativnom centru to nisu prihvatili. I zaista, u kontroli letenja bili su sigurni da im polijetanje nijednog aviona s aerodroma, a pogotovo ne zrakoplova poput DC-9, ne bi moglo promaći. Otpala je i pretpostavka kopilota da je netko nenamjerno zamijenio letjelice prilikom polijetanja. Ali, da je neka posada i pogriješila, tada bi njihov zrakoplov morao ostati na pisti, a nijedan nije bio višak od prošle noći.
Let za Nairobi toga jutra bio je otkazan ‘iz tehničkih razloga’, a pošto potraga i dalje nije davala rezultate, pomislilo se da je zrakoplov ipak nekako ukraden, pa su upućene poruke svim aerodromimau Tanzaniji, Keniji, Ugandi, Kongu, Zambiji i Mozambiku. Ubrzo su stigli odgovori da ga nitko nije vidio ni u zraku ni na zemlji. Zaposlenici aerodroma u Dar es Salamu potom se obratilo zrakoplovnim tvrtkama diljem svijeta s molbom da se provjere svi zrakoplovi i posade koji su za posljednjih 24 sata uzlijetalo iz glavnog grada Tanzanije, ali ni taj pokušaj nije riješio misterij. I kada su već izgubili svaku nadu da će zrakoplovu DC-9 ući u trag s jednog međunarodnog aerodroma u izgradnji u podnožju Kilimandžara stigao je teleks: ‘Jedan DC-9 s oznakama istočnoafričke tvrtke stoji bez posade i putnika nasred uzlazne piste našeg aerodroma s ispuštenim gumama na kotačima stajnog trapa. Kako je tamo stigao, nije nam poznato, jer je naš zračna noću zatvoren, a stražari do jutra nisu ništa uočili niti su čuli buku motora kada je avion sletio ‘.
Vrlo temeljita kontrola ustanovila je da zrakoplov nije oštećen, osim što su mu ispuhane gume, ali nisu čak bile ni probušene. Instrumenti i traka na kojima se bilježe sati letenja, govorili su da je taj zrakoplov bio u zraku oko sat i pol. Ali, od Der es Salaama do mjesta gdje je pronađen, takvim avionom stiže se za najviše pola sata letenja. U kojim je nebeskim visinama DC-9 proveo još čitav sat a da nije opažen? Preslušavaje takozvane ‘crne kutije’ nije razjasnilo ništa jer ni na njoj, ni na magnetofonskim vrpcama koje su se za vrijeme leta okretale – nije zabilježen nijedan zvuk!
Istražna komisija bavila se slučajem nekoliko mjeseci, a onda priznala da nije u stanju odgonetnuti tajnu nestanka i ponovnog pojavaljivanja aviona. Nikad nije utvrđeno je li i kako avion ukraden sa prometnog aerodroma u Dar es Salamu, pogotovo što to nije mogao učiniti samo jedan pilot otmičar, nego čitava posada. Još je nevjerojatnije, ako je postojala namjera da se neko dobro našali, kako im je pošlo za rukom da neopaženo uđu u DC-9, nečujno i isto tako nevidljivi za kontrolu dorul do piste i da potom uzlete neprimijećeno ?! I da na to ne reagiraju kontrolori na zemlji, da se na radaru ništa ne vidi i pri polijetanju i pri slijetanju.
Kako je u tom razdoblju DC-9, boraveći 90 minuta u zraku, promakao svih radarskim kontrolama ratnog zrakoplovstva i zatim se spustio na pistu u podnožju Kilimandžara? Ako se to dogodilo tijekom noći, kojom vještinom je pilot otmičar pogodio sredinu uzlazne piste aerodroma u izgradnji koji je bio u potpunom mraku? Istražna komisija mogla je samo zaključiti da je letenjem rukovodio vrlo iskusan pilot, ali nije mogla predpostavi zbog čega je bilo potrebno da ispuha gume na kotačima. I da magnetofonske trake budu uključene, a da ne snime ništa …
U Africi koja je inače puna misterija, jedino objašnjenje koje je moglo da se prihvati, bilo je da su duhovi zaposjeli jedan od najmodernijih zrakoplova u to vrijeme, a da su pred vradžbinama zatajila sva sredstva i sve službe kontrole. Tajna nestalog aviona nikada, barem što se tiče racionalnog tumačenja, nije odgonetnuta.