Tajna Matthew Manninga. Najneobičnija ličnost u svijetu parapsihologije je, bez sumnje, Matthew Manning, izjavio je svojevremeno poznati engleski psiholog Peter Bander koji je petnaest godina bio profesor psihologije na Sveučilištu u Cambridgeu, ali je zatim napustio profesuru da bi se posvetio istraživanju u oblasti parapsihologije. Bilo je to 1971. godine, u vrijeme kad je Manning imao samo 17 godina i već privukao pažnju znanstvene javnosti svojim neobičnim sposobnostima, za koje se činilo da nemaju granica.

Novine su pisale da je u stanju snagom svojih misli savija metalne predmete, telepatski komunicirati s ljudima u prošlosti i budućnosti, automatski piše po diktatu slavnih ličnosti, ponekad na jezicima koje uopće ne zna – kao, primjerice, na kineskom, arapskom ili turskom ! Čak je i poznati znanstvenik Werner von Braun, tvorac mnogih tipova američkih raketa, zadivljen Maningovim sposobnostima, u to vrijeme zaneseno izjavio: ‘Uvjeren sam da je era astronautike već prošla – sada počinje era psihonautike!’
Tko je bio Matthew Manning, jedan od brojnih ekstrasensa koji su obilježili 70-te godine prošlog stoljeća, što su pokazali eksperimenti kojima je bio podvrgnut i jesu li moći kojima je, po svemu sudeći, bio bogato obdaren, izdržale najtežu probu – probu vremena ?
Danas živi u mjestu Bari Sent Edmonds u Suffolku gdje se bavi iscjeliteljskim radom i gdje ga posjećuju i mnoge poznate ličnosti, čak i pripadnici kraljevske obitelji. Iznimno je skroman i posvećen istraživanju tehnika liječenja, dok je sposobnosti poput, primjerice, telekineze i slične, izgubio, ili, kako sam tvrdi, naučio ih kanalizira u pravom smjeru, za dobrobit pacijenata kojima je potrebna pomoć. Životna priča Matthew Manninga neobična je gotovo od njegovog rođenja, možda čak i nešto ranije, s obzirom na to da je njegova majka u poodmakloj trudnoći preživjela snažan udar struje, a da je Manning kasnije stekao nadimak ‘Električni dječak’.
Matthew, čiji je otac Derek Manning bio poznati arhitekt, obrazovan, bogat i srdačan čovjek, a majka žena, kako je opisuju ‘s čeličnim živcima’, rođen je 17. kolovoza 1955. godine, i sve do svoje 12. godine nije ispoljavao nikakve neobične sklonosti ili sposobnosti. U veljači 1967. godine, jednog subotnjeg jutra, Matthewovom otac je otkrio da se srebrni vrč, čije je mjesto bilo na polici iznad ormara, nalazi na podu. Začuđen kako se predmet nije ni najmanje oštetio prilikom ‘pada’, vratio ga je gdje je ranije stajao i zaboravio na događaj, ali već u srijedu ujutro, on je ponovno bio dolje! Derek i supruga odlučili su otkriti što – ili tko – uzrokuje ‘padanje’ posude tijekom noći, i te večeri okružili su mjesto prstenom od pudera u prahu. Ujutro, vrč ih je čekao na podu, a obruč od pudera bio je netaknut!
Uskoro poslije toga, razni predmeti u kući počeli su naočigled da se pomiču sami od sebe, i obitelj je postala ozbiljno zabrinuta. Nakon obraćanja liječniku i policiji, stupili su u kontakt s Društvom za psihička istraživanja u Cambridgeu i njihovim ekspertom za poltergajst-aktivnosti, dr Georgeom Owenom. Mada Owen nije mogao ponuditi ‘lijek’ protiv ovih fenomena, pretpostavio je da je, zbog svojih godina, Matthew bio centar ovih manifestacija. Zbivanja su dobivala na intenzitetu i učestalosti, predmeti su počeli tajanstveno nestaju i ponovno se pojavljuju, iz zidova je dopiralo glasno kucanje i škriputavi zvuci. Kao i kod većine poltergajsta, nije bilo dešavanja dok je prostorija nadzirana.
U jesen 1968. godine, maning su se preselili osam milja dalje, u kuću iz 18. stoljeća, u selu Linton. Došlo je do zatišja, a onda, u srpnju 1970. godine, sve je počelo ispočetka. Najprije su se vrata starinskog garderobnog ormara otvarala po svom nahođenju, a zatim su stolovi i stolice zaticani poredani jedni na druge, predmeti su nestajali i kasnije pronalaženi na različitim mjestima, dok je problema s električnim naponom bilo konstantno unatoč svim popravcima i pokušajima da se uzrocima nevolja uđe u trag. U kolovozu 1971. došlo je do ‘aporta’, pojave predmeta naizgled niotkuda, a to su bili dijelovi starih voštanih svijeća, komadići sasušenog kruha, čak i fosilizirane životinjice. Žvrljotine nalik dječjim, materijalizovale su se po zidovima, i mada ih nitko nije vidio kad su se pojavljivale, činilo se da izranjaju iz samih zidova.
U to vrijeme, Matthew je jednom prilikom u školi doživio spontanu astralnu projekciju i tada se našao u svojoj kući i vidio njezinu unutrašnjost, a majka je osjetila njegovo prisustvo. Nakon toga, odlučio je da na isti način pokuša se ‘vrati’ u prošlost i kontaktira s ‘duhovima’ koji su posjedali kuću. Jednog vikenda, dospio je u stanje nalik transu i poslije pola sata čuo nježan ženski glas – predstavio se kao Henrietta Web, koja je živjela u toj kući i umrla 1763. godine. Javili su se i drugi ‘duhovi’ i, na kraju, Matthew se našao u 1731. godini i prisustvovao trenutku kad je izgradnja kuće upravo bila završena!
Automatsko pisanje kod Matthew Manninga javilo se također spontano, jednom prilikom dok je radio domaću zadaću. Iznenada, ruka u kojoj je držao penkalo, spustila se na hartiju i počela ispisuje neshvatljive rečenice čudnim rukopisom koji definitivno nije bio njegov. Kasnije je to pokušao ponovo u društvu šestorice školskih drugova, i tom prilikom dobio poruke od ‘nekoga’, ali vrlo zbrkane i nejasne. Nekada mu je i jezik bio potpuno nepoznat, a pokazalo se da su najčešće u pitanju bili grčki i arapski. Kako je primijetio da za vrijeme automatskog pisanja poltergajst fenomeni nakratko prestaju, Matthew je nastavio spontano ispisuje ‘onostrane’ poruke i one su uglavnom dolazile od ljudi koji su umrli nasilnom smrću, ili čak i nisu znali da su mrtvi.

Potom su po zidovima počeli pojavljivati ​​potpisi ljudi, ispisani različitim rukopisima. Kad je penkalo bilo ostavljeno u zaključanoj sobi, izvana su se mogli čuti zvuci grebanja po zidovima, kao da netko piše po njima. Samo u jednom tjednu, preko pet stotina potpisa stvorilo se u Metjuovoj spavaćoj sobi u vrijeme kad nikoga u njoj nije bilo, a nalazili su se na krajnje neobičnim, pa čak i nedostupnim mjestima za ispisivanje: na stropu ili unutarnjoj strani abažura od stone lampe ! Ispitivanje je pokazalo da imena pripadaju ljudima koji su u selu živjeli od 14. do 19. stoljeća, a neka od njih bila su zabilježena iu crkvenim knjigama!
Matthew je tada pokušao kontaktira sa svojim pradeda Hejvorda Kolinsom, koji se nekada bavio odgajanjem trkaćih konja, i od njega dobije imena grla koja će pobijediti na sljedećim utrkama. Hayward mu je dao šest imena, od kojih su tri bila među prvih pet, a dva pobjednici! Jedne večeri, kad se vraćao iz škole, Matthew je vidio nepoznatog dječaka koji mu je dolazio u susret iu tom trenutku, zapao je u stanje polusna. Uočio da je dječakovo tijelo okruženo raznobojnom aurom iz koje su se širili toplinski valovi. Efekt je nestao kad je dječak prošao pored njega, ali je Manning ubrzo shvatio da, poput električnog prekidača, može sebe da ‘uključi’ ili ‘isključi’ po želji kad hoće da prima poruke automatski pisane ili proučava aure drugih ljudi. Uočio je da su određene boje koje u njoj prevladavaju povezane s karakterom osobe – kod temperamentnih i plahovitih, to je bila crvena, a kod ljubaznih i velikodušnih – plava ili purpurna. Jasne boje značile su posjedovanje psihičkih sposobnosti, zamućene – prisustvo neke bolesti, a tamna osenčenja na pojedinim dijelovima tijela okruživala su oboljele organe.
Sve ovo, Matthew Manning ispričao je doktoru Peteru Banderu, kad su se sreli 1971. godine, i narednih pet godina, Bander je bio taj koji je ispitivao nesvakidašnje sposobnosti mladog Manninga, a da bi što bolje izučio taj fenomen, primio ga je u svoju kuću i naučio zagospodari svojim ‘misterioznim silama’ koje su se ranije kaotično ispoljavale.