Ukoliko pokažete fotografiju Kate Moss nekoj gomili ljudi u Indiji, najvjerojatnije ćete vidjeti kako oni reagiraju prilično sažaljivo. Tipična reakcija tamošnjeg stanovništva bila bi: ‘Zašto je tako mršava, da nije malo bolesna’?
U Indiji modeli i fimske zvijezde vole biti malo punašniji. Pa ipak, po po mišljenju psihologa SENDE, postoje univerzalne norme u pogledu onoga što se smatra za privlačno, ali to manje stoji u vezi s onim što imamo, a više je u vezi s načinom na koji koristimo ono što imamo.
Kako kaže Sendl: ‘Postoje izvjesni facijalni signali i tjelesni gestovi koji su univerzalni, a privlačnost je, kako izgleda, jedna uzajamna igra između kulture i onoga što je urođeno’.
Da bi dokazali tu tezu, psiholog Monika Moore sa Vebsterovog sveučilišta u Missouriju, SAD, provela je više od 2.000 sati u promatranju ženskih manevara flertovanja u restoranima, barovima i raznim prijemima. Dok bi nas evolucijski psiholozi uvjeravali da su pažnju muškaraca najviše privlačile žene s najsimetričnijim crtama lica ili s najboljim proporcijama kukova, u stvarnosti su žene koje su privukle najveću pažnju bile one koje su odašiljale najveći broj signala.
Ali, ma koliko da je dobar flert kadar donijeti uspjeh diljem globusa, još uvijek postoje ogromne razlike u pogledu društvenih ideala o ljepoti između Zapada i Istoka, pa čak i između različitih razdoblja povijesti neke određene nacije.
U svojoj knjizi ‘Traži ljudskom ljepotom: Jedna ilustrirana povijest’ Gillian Robinson tvrdi da, bez obzira na to što je ljepota prirodine način koji doprinosi razmnožavanju vrste, naše kulturno naslijeđe a ne naši geni predstavlja faktor koji diktira naš ukus. Postoje bezbrojne varijacije onoga što se u pojedinim kulturama smatra za lijepo i privlačno. Pločice u usnama i štapići provučeni kroz nos možda izgledaju neodoljivo pripadnicima nekih plemena na Novoj Gvineji, ali oni teško da bi povećali vaš osvajačke šanse ako biste pokušali paradiraju njima u Rimu ili Parizu.
Najbolji primjer prave patnje u ima ljepote su žene iz plemena Padaung Long u Mianmaru (slike lijevo i desno) koje koriste mesingane prstenove da bi izdužile vratove. Umetanje raznih ukrasnih privjesaka u probušenu kožu popularno je kod nekih plemena, kao što su Masai u Keniji. Bušenje kože, noseva i ušiju postaje i sve unosnija industrija na Zapadu.
U Vijetnamu je blijeda koža sinonim ljepote. Zbog toga, žene voze bicikle noseći duge rukavice, šešire i šalove da bi se zaštitile od sunca. Žene XVI stoljeća nosile su suknje s obručima da bi ima stražnjice izgledale što oblije i punije. Većina današnjih žena pala bi u očajanje ako bi im se otpozadi pojavila neka ekstra okruglina. Malje na licu (za muškarce) su gotovo obavezan rekvizit u nekim zemljama Srednjeg Istoka, jer se izjednačuju sa muškošću i muževnošću. Kako reče jedan naš komentator prenoseći utakmicu iz Turske: ‘Na stadionu u Istanbulu samo policijski psi ne nose brkove’!
Pripadnici plemena Tipal s papua Nove Gvineje (slika lijevo) znaju kakva je moć ljudskog izgleda. Oni ne vole da ratuju, pa se zato prekrivaju maskama od blata da bi zastrašili neprijatelja. A popularne su i pločice ugrađene kroz usne i štapići probodeni kroz noseve.
Peter N. Stearns, autor knjige ‘Masna povijest: Tijelo i ljepota na modernom Zapadu’, kaže da možda i neki socio-politički faktori igraju određenu ulogu. U Americi prije Prvog svjetskog rata sve veća potrošačka groznica i labavljenje ljubavnog morala doveli su do oštrih osuda i apelovanja na suzdržanost. Jedenje je bilo jedno od područja na kojima se mogla primijeniti suzdržanost, pa je, kako kaže Stearns, samožrtvovanje kroz strogu dijetu služilo kao protuteža sve većoj slobodi koju su muškarci, a naročito žene, uživali na drugim životnim područjima. Izjednačenje masnoće s labavim moralom bilo je još više pojačano sredinom XX stoljeća, kada su visoki životni standard i ponovo oživljena potrošačka groznica još jednom potaknuli želju da se ugađa sopstevnom tijelu.
