Mit o elektro biologiji. ‘Skupljao sam kosti iz kosturnica i krao, svojim profanim prstima, izvanredne tajne ljudskog organizma’, kaže doktor Frankenstein u čuvenom romanu Mary Shelley. On je sebi za cilj postavio stvaranje ljudskog bića isključivo znanstvenim sredstvima. Dugo je radio na tome, da bi najzad uspio, jedne kobne novembarske noći, u jedan sat izjutra, dok je ‘kiša zloslutno udarala o prozore a svijeća se polako gasila’. Nakon što je završio ‘iskru života’ u to nepokretno obličje koje je ležalo pred njegovim nogama, vidio je kako ono otvara svoje tamne žute oči i mrda svoje udove grčevitim pokretima. Radoznali čitatelj će se zapitati: kakva li je to iskra života?
Mary Shelley je u svom romanu objavljenom 1918. godine, vrlo malo rekla o sredstvima koja je njezin junak koristio za ostvarivanje svog cilja. On sam ja kategorički odbio odati svoju tajnu kada je od njega zatraženo da to učini: ‘Da li biste željeli svijetu i sebi samima stvorite demonskog neprijatelja? Strpljenja, strpljenja! Čujte prvo moje nevolje, i ne tražite povećavanje vlastite ‘.
U nekim ekranizacijama svog djela, doktor Frankenstein koristi nebeski elektricitet. Ovaj Moderni Prometej prikazan je kako, uz pomoć munja, oživljava monstruoznu skupinu organa, posuđenih od raznih leševa. Kao što je Prometej ukrao vatru od bogova, tako je i doktor Frankenstein, jedne olujne noći, od neba posudio ovaj vitalni fluid. Sama Mary Shelley, međutim, ostavlja otvorenim i druge mogućnosti.
Prvo izdanje romana opskrbljeno je predgovorom čiji je autor pjesnik Persi Shelley, Merin muž. U predgovoru stoji i sljedeće: ‘Ideju na kojoj je zasnovana ova izmišljena priča dr Darwin i nekoliko njemačkih fiziologa nisu smatrali neostvarivom.’ Ovdje očito nije riječ o Charlesu Darwinu, koji je u to vrijeme imao samo osam godina.Vec o Erazmu Darwinu, njegovom djedu. Pozivanje na znanost treba da nas uvjeri da ovdje nije riječ ni o kakvom čudu. Fizika i kemija omogućit čovjeku, smatra Persi Shelley, postati rival Bogu. On nastavlja: ‘Naše znanje je toliko napredovalo da bi neobičan Frankenštajnov pothvat mogao i da se ostvari. Priča o čudovištu koje na kraju ubija svog tvorca nema za cilj izazvati ‘natprirodni strah’, kao što je to slučaj s pričama o vampirima. Ovdje nije riječ o bajci, već o začetku jedne tradicije. ‘
Roman o Frankensteinu treba da nas navede da razmislimo o mogućim posljedicama razvoja znanosti i tehnike. Juna 1816. godine, Mary je sudjelovala u jednoj vrlo živoj raspravi o ‘načelu života’. Zajedno sa Bajronom, Persi Šelijem i doktorom Polidorijem, ona je razmatrala mogućnost da se leševi ožive pomoću elektriciteta. Galvani je 1791. objavio svoje čuveno djelo o manifestacijama ‘animalnog elektriciteta’, a 1800. se pojavila Voltova baterija. Time su otvorene velike mogućnosti za razvoj fiziologije. Sama Mary Shelley kaže da je upravo u to vrijeme u njoj počeo se rađa lik Frankensteina. Zašto galvanizacija, pitali su se mnogi, ne bi omogućila da se u mrtva tijela vrati ‘vitalna toplina’?
Jedan umjetnik, piše Mary Shelley, mora biti užasnut ovim ‘zastrašujućim fantazme’ koji predstavlja ismijavanje Tvorca. Ipak, možda bi spekulacije Erazma Darwina mogle da se izrode u jednu savršenu biotehnologiju. Što je mislio sam doktor Darwin?
Po njemu, svi organizmi potječu od jednog ‘živog vlakna’ i pojava života, kao i sama evolucija, ne zahtijevaju, dakle, neposredno Božje sudjelovanje. U ‘Hramu prirode’, posthumno objavljenom 1803. (Darwin je umro 1802. godine), on će precizirati ovu misao: sve biljke i životinje koje danas postoje potječu od mikroskopskih bića spontano rođenih u prvobitnim oceanima. Erazmo Darwin se, između ostalog, zanimao i za elektricitet. Bio je prijatelj Benjamina Franklina, pronalazača gromobrana, i mnogo je vremena posvetio proučavanju atmosferskog elektriciteta. Formulirao je smjele hipoteze o ulozi električnih i magnetskih etera. Sve je to moglo potaknuti intelektualnu publiku s kraja XVIII i početka XIX stoljeća na sanjarenje o budućim znanstvenim disciplinama, pogotovo maštovitu Mary Shelley.
Iako ona samo njega spominje, Erazmo Darwin nije bio jedini koji je inspirirao Mary. Počevši od druge polovice XVIII stoljeća, mnogi znanstvenici su razmišljali o biološkom djelovanju elektriciteta. njemački filozof Šeling je u svojim ‘Idejama za filozofiju prirode’ (1797) naveo primjer Joakima Dietricha Brandisa i njegovog dijela o ‘vitalnim silama’. Spekulišući o fiziološkim vitalnim procesima, ovaj znanstvenik je tvrdio da je upravo elektricitet ta vitalna sila.
Slične ideje nalazimo i kod Lamarka koji je 1802. godine objavio svoja ‘Istraživanja o organizaciji živih tijela’. Odakle dolazi ‘vitalno kretanje’. Prema Lamarka, spolno oplođavanje nije uvijek neophodno. Zahvaljujući toplini i elektricitetu priroda može pod određenim okolnostima oživi izvjesne tvari. Nije li toplina ‘majka stvaranja’ i ‘materijalna duša živih tijela’? Najvažniju ulogu Lamark je pripisivao ‘eteričnoj vatri’, ‘električnom fluidu’. Uzrok koji izaziva organske pokrete, kaže on, fizičke je prirode. Kalorije, elektricitet i magnetni fluid igraju ključnu ulogu. Doktor Frankenstein bi mogao usvojiti sljedeću tvrdnju: ‘Čini mi se da su kalorije i elektricitet savršeno dovoljni da se proizvede taj suštinski uzrok života’.
