Pa, što je onda istina? Jedino smo sigurni da će nam sve biti poznato onog dana kada umremo. Znanost može samo govori o anoksije, narkoticima i endorfina, koji mogu se uzeti u obzir u mnogim iskustvima, ali ne mogu objasniti ‘paranormalne’ anomalije. Na primjer, kako je Radonaja Grigorjevič mogao saznati za kuk novorođenčeta? I što se zbilo sa rakom u završnoj fazi kod Melena-Thomasa Benedikta? A ima ih bezbroj sličnih slučajeva.
Nepobitno je da su se ovi doživljaji stvarno desili, ali kakav zaključak možemo iz toga izvučemo? Činjenice ukazuju da sva predsmrtna, ili ‘posmrtna’ iskustva, imaju sličan sadržaj – bez obzira na religiju ili kulturu tih ljudi. Jesu li onda ova iskustva rezultat ‘uzleta’ svijesti iz tijela pred nadolazećom smrću? Ako jeste, može li se onda ovo uzvišeno stanje svijesti smatrati našim psihičkim sposobnostima?
U knjizi ‘Smrt i svijest’, parapsiholog David H.Land napominje da bi ‘iskustva stanja psihe bila jasnija kada se utjecaj mozga smanjuje, a onda savim i prestaje’. To se događa za vrijeme predsmrtnog doživljavanja – svijest produžava dalje kada fizičko tijelo (uključujući i mozak) postaje suvišno.
Najzad, možda su skeptici ipak u pravu: predsmrtna iskustva mogu ipak biti rezultat našeg umirućeg mozga. Ali, ako umirući mozak budi naše psihičke sposobnosti, onda onaj koji doživi predsmrtna iskustva ima uvid – ne u život poslije smrti, već u svoja, obično uspavana, psihička čula. U tom slučaju – mada nam predsmrtna iskustva ništa izvjesno ne kazuju o životu poslije smrti – ona nam otkrivaju nešto mnogo fascinantnije o samom životu. A, to opet znači da je život nešto daleko složenije, sveobuhvatnije i moćnije od onoga kako ga medicina, i znanosti uopće, prikazuju i shvaćaju.