Otkriće koje je izazvalo najviše interesovanja u naše dane načinili su supružnici Leakey 1960. godine.On su godinama tražili ostatke prapovijesnog čovjeka u klancu Olduvai u Tanzaniji.Jednog dana je gospođa Leakey spazila nekoliko zuba koji su se pomaljali iz zemlje.Kopajući na tom mjestu pronašli su preko 400 fragmenata lubanje koja je bila teško oštećena.Lice je bilo dugačko, a čelo se spoštalo neposredno iza očnih arkada.Lice je bilo majmunoliko u proporcijama, ali ljudsko u ostalim pojedinostima.Zubi su podsjećali na zube australopiteka.Liki je ovoj vrsti dao ime Zinjanthropus africanus, čovjek iz istočne afrike.Iznenađenje je izazvao rezultat kalij-argon testa koji je bio obavljen na materijalu u kojem je lubanja bila pronađena.Test je dao milijun i sedamsto pedeset tisuća godina kao približnu starost materijala.Većina antropologa smatrala je da se čovjek pojavio na Zemlji prije najviše sto tisuća godina, a ova brojka od gotovo dva milijuna godina poremetila je osjetno kronologiju ljudske rase.
Dok su rasprave oko ovoga još trajale, nova otkrića unijela su dodatnu zbunjenost među antropologe.U Europi su pronađeni novi ostaci u slojevima ispod onih u kojima je nađen neandertalac, a pripadale su čovjeku koji je bio mnogo bliži suvremenom čovjeku nego neandertalac.Zastupnici evolucije neandertalca od majmunolikih predaka bili su toliko zaprepašteni da su bili skloni negirati autentičnost nalaza.Ali, dokazi su nastavili da se gomilaju.Posebno je jedno nalazište bilo tako uvjerljivo da se više nije moglo proveravati.Pećina u Fontševadu u južnoj Francuskoj pokazivala je tipične oznake prebivališta neandertalaca .Ispod tog sloja bio je vapnenački talog, a ispod njega, na dubini od oko dva metra, pronađeno je mnogo životinjskih košije i dvije ljudske lubanje .Lobanje su imale opseg suvremenih, a nedostajali su im i teški očni lukovi neandertalca.Oruđa pronađena oko njih pripadala su razdoblju prije pojave neandertalca.Fluorni test definitivno je pokazao da su lubanje starije od neandertalskih.
U praktično svim obilježjima lubanje iz Fontševada bile su jednake današnjim, a ipak nije bilo nikakve sumnje da su pripadale ljudima koji su živjeli prije neandertalaca.I tako su antropolozi bili prisiljeni priznaju da neandertalac nije nastao evolucijskim razvitkom od neke ‘primitivnije’ rase, već da je u stvari rezultat izrođavanja neke zdravije i naprednije rase.I tu smo dobili situaciju da je bio ‘čovjek prije pračovjeka’. Problem podrijetla pračovjeka nije bio ograničen samo na Evropu.Kad je poznati istraživač Dubois otišao na Javu 1890. godine, prvo njegovo otkriće bila je takozvana Vadjak lubanja. Ona je bila tako savremena po svojim karakteristikama da je bila u potpunoj nesaglasnosti sa njegovim zamislima o izgledu preistorijskog čovjeka i on ju je zanemario, ne dopuštajući nikome da je prouči gotovo 30 godina. U međuvremenu su načinjeni slični nalazi i problem je dostigao iste razmjere kao iu Evropi.Kako je veliki broj tih lubanja bio stariji, ili bar jednako star kao pitekantropus, to je pretpostavka da se pitekantropus razvio od primitivnijih vrsta postala sve neodrživija.Tada je također dokazano da su neki od australoida suvremenog izgleda, (kako su nazivani preistorijski ljudi jugoistočne Azije) u bliskom srodstvu s australskim urođenicima.Smatralo se, naime, da su australski urođenici suvremeni ljudi neandertalskog tipa, ali su najnoviji radovi obezvredili to tvrđenje i pokazali da oni uopće nisu neandertalci, mada imaju neke karakteristike koje podsjećaju na tu vrstu pračovjeka.
Istu zbrku izazvao je i slučaj Australopithicena iz južne i istočne Afrike.Dva metra pod ispod Zinjantropusa pronađene su kosti vilica, fragmenti lubanje, ključnjače, rebara i stopala.Najčudnije kod tih kostiju je to što su potpuno slične kostima suvremenog čovjeka, a ipak se nalaze nekoliko metara ispod ostataka čovjeka za kojeg se smatralo da je najraniji primjerak ljudske vrste. Odkud čovjek prije pračovjeka?
Dalju zabunu u ovom slučaju izazvao je rezultat kalij-argon testa koji je jednom sloju bazalta u području Zinjantropusa dao starost od milijun i tristo tisuća godina, a drugom četiri milijuna – što čini razliku od dva milijuna i setamsto tisuća godina za materijal iz iste Vulkāns nakupine .godine 1969. jedna znanstvena ekspedicija pronašla je kod jezera Rudolf u Etiopiji izvjestan broj zubi i dvije donje vilice australopiteka u sedimentima čija je starost procijenjena na četiri milijuna godina.Zapanji se čovjek kad vidi šta se sve ne traži od njega da vjeruje! Odličan primjer tome je i Pitdaunski čovjek, koji je zaluđivao stručnjake za ljudsku evoluciju preko četrdeset godina, a bio je namjerna prijevara. Rekonstruisan je na temelju jednog jedinog zuba za koji se na kraju, ispostavilo da je svinjski! Engleski znanstvenik Vilfrid E.Legros Clark, priznak tako jedan od vodećih anatomskih autoriteta u svijetu, mnogo je pisao o tim primjercima čovjekove vrste. U članku ‘Čovjek’ koji je objavljen u Britanskoj enciklopediji 1966. godine, on tvrdi da se karakteristike koje pokazuju lubanje južnoafričkih praljudi nikada ne mogu naći kod majmuna. Nijedna od zdjeličnih kostiju nije slična majmunskim, već je jasno hominidna, to jest regiji čoveku.Ostaci južnoafričkog pračovjeka su u mnogo karakteristika različiti od ostataka majmuna, i što se tiče lubanje, ai zubi i kostiju udova.Oni nemaju isturenih očnjaka kao majmuni, već normalne ljudske zube. Oni se potpuno izdvajaju iz kruga savremenih majmuna i imaju karakteristike suvremenih ljudi, iako su po rastu bili mnogo manji.
Pitekantropus i svi njegovi srodnici, isto tako kao i neandertalac, potuno su odbačeni kao mogući preci suvremenog čovjeka. Australopitekus, koji je tako slavodobitno istican kao rješenje problema postanka čovjeka, sada je zbačen s prijestolja i diskreditiran. Što se više proučavaju ostaci preistorijskog čovjeka nađeni po cijelom svijetu, dokazi da su postali od životinjskih predaka sve su slabiji i neuverljiviji. Sa druge strane, ako se vratimo biblijskom izvještaju o raseljavanju ljudi sa Ararata i iz Babilona, ​​slika nam postaje sve jasnija i jasnija. Odlazeći u svim smjerovima sa Srednjeg istoka, čovjek je proširio i svoju ‘kulturu kamenog doba’ po cijelom Starom svijetu, brzo usvajao bolje metode pravljenja oruđa, građenja zaklona, ​​gajenja žitarica i razvijanja stočarstva. Varijacije koje su izazvale nastajanje tako različitih rasa kao što su bile neandertalska, pitekantropska i austalopitečka potpuno su razumljive kad se uzmu u obzir različiti uvjeti pod kojima je čovjek živio u različitim područjima. U većem dijelu svijeta te neprikladne mutacije su izumrle, a zamijenili su ih ljudi boljih fizičkih osobina, iako su se u nekim područjima još održale u velikom broju, kao na primjer u centralnoj Africi, na Novoj Gvineji iu Australiji. Znanstvenik Cukerman kaže: ‘Ako izuzmemo mogućnost Stvaranja, onda je očito čovjek morao nastati iz jednog majmunolikog stvorenja, ali ako jeste, za to nema apsolutno nikakvog dokaza u fosilnom zapisu’.
Nakon svega ovoga, čini se da bi trebalo ponovo pažljivo da se preispita ono čemu su nas učili u školi, a što se sasvim lijepo uklapalo u ateističku teoriju evolucije, sve dok nije negirano upravo onim na što se najviše pozivalo – samom naukom.Izgleda da je vrijeme da priznamo da smo božanskog, a ne majmunskog podrijetla.