Prvotno, još od paleolitskog razdoblja, čovječanstvo je s predanošću motrilo noćno nebo. Usustavljena slika svemira nastala je već pri rođenju ljudske civilizacije. Znani su prikazi svemira stari tisuće godina, primjerice drevna egipatska freska s čovjekom koji drži nebo, grčka kozmologija u kojoj planet Zemlja pluta u oceanu, indijska kozmologija sa Zemljom na leđima slona koji je na leđima kornjače itd. Kasnije, čovječanstvo je zahvaljujući intelektualnoj znatiželji spoznalo da je njegovo obitavalište, zapravo, nebeski objekt oblika kugle. Ne obazirući se na Aristarh otkrića, u Europi tzv. geocentrične teorija, smještajući Zemlju u središte svemira, dugo vremena bijaše, poput uspavane ljepotice, vodećom teorijom kozmologije. No, s pojavom Kopernika čovječanstvo se probudilo te je produbilo svoje znanstveno razumijevanje svemira i, gle, država prestade biti središtem svemira, već posta samo malenim oko Sunca, vrteći se planetom. Sada znamo da ni Sunce nije središtem svemira, već je samo jedna od 400 milijardi zvijezda u našemu galaktičnu sustavu. Galaktični sustavi, okupljaju se u veće nakupine, skupove galaktika, raspoređene u obliku golemih prostornih mreža, saća. Prostome mreže nisu konačne. Ekspanzijom (širenjem) svemira, unutar pojedinoga skupa, galaktike se gibaju slično molekulama plina, a zajedno, poput cjeline, skupina galaktika odmiče se od svake druge skupine galaktika brzinom razmjernom razmaku. Dakako, pojava širenja nije relativna, ne širi se sam prostor (to se ne bi moglo ni utvrditi), nego rastu udaljenosti između skupova galaktika, dok same dimenzije jedne galaktike ili jednog skupa ostaju nepromijenjene. Stoga je važno razumjeti širenje kao pojavu u kojoj svaki motritelj vidi jednako te smatra da se upravo on nalazi u središtu ekspanzije, pa središta svemira zapravo nema. Glede boljeg razumijevanja širenja, predočite si napuhavanje balona na čijoj su opni nacrtani kružići. Svaki se kružić na opni razmiče od drugih kružića, a ni jedan od njih, pri tom, nema središnji položaj.