Postoji mnoštvo različitih teorija koje pokušavaju objasniti postojanje duhova. Najšire prihvaćena mogućnost je da su duhovi, u stvari, duše umrlih ljudi koje se mogu, pod određenim okolnostima, ukazati živima. Ostale teorije taj fenomen nastoje objasniti materijalistički, kao ovozemaljsku pojavu. One, u suštini, na svaki način pokušavaju izbjeći priznanje bilo kakve stvarnosti izvan materijalne i bilo kakvog života osim fizičke. Jedna teorija glasi ovako: tjedna ekstremnog emocionalnog ili psihičkog stresa, mozak oslobađa ogromnu količinu električne energije. Taj električni val može se povezati s nekim mjestom i biti preuzet od strane drugih mozgova, pod određenim uvjetima. To je teorija koja objašnjava zašto je tako mnogo viđenja povezano s ubojstvima i nasiljem. Povezivanje duhova sa telepatijom na ovaj način otvara cijeli skup drugih teorija.
Izvjesni ljudi prođu sav svoj život bez susreta s duhovima, tako da bi iz toga slijedilo da misterija njihovog viđenja mora biti povezana prije s Videocam nego sa okolnostima viđenja. Jesu li neki ljudi mentalno budniji od drugih, pa mogu uključiti u neku drugu dimenziju, ili ti ljudi koji svjedoče o duhovima ne funkcioniraju ispravno?
Ova posljednja teorija je teorija epilepsije koju sad nauka istražuje. Ona polazi od činjenice da svaki čovjek ima izvjestan stupanj epilepsije u svom mozgovni sklopu. Neki trpe reakcije na epilepsiju imajući napade, ali očito svačiji duh ‘isklizne’, s vremena na vrijeme, i ti prolazni momenti ističu se kao objašnjenje za viđenje sablasti svih vrsta.
Ova teorija izgleda manjkava kad se primijeni na slučajeve kad postoje mnogi svjedoci prisustva duha i gdje ima fizičkih dokaza, odnosno gdje su duhovi prouzročili neku materijalnu štetu.
Kad mozak ima neku nekontroliranu grešku, onda on pojedinca dovodi u ulogu ‘vidioca’. Što se podrazumijeva pod ‘videočevom ulogom’? Zamislite da ste za djelić sekunde projektirani izvan svoga tijela i da ste svjedoci nečega što se događa negdje u drugom vremenu i prostoru, odnosno kao da ste nakratko uključeni u drugačiji kanal percepcije.
Neki vjeruju da je ovo povezano sa ‘deja vu’ efektom, odnosno kada nešto doživimo pa nam se učini da smo sve to doživjeli već ranije. Ova teorija pretpostavlja da mozak ima jedan mali nekontrolirani grč koji miješa poruke koje idu od oka ka mozgu, tako da za djelić sekunde mozak odgođeno vidi, misleći da je to već vidio. Poruke ka oku i od njega vrte se u drugom dijelu mozga i zatim konačno nalaze svoj cilj. Dok se ovo događa, mozak gleda ponavljanje nečega što se upravo dogodilo i pogrešno misli da se događaj, koji se u realnosti upravo desio, opet događa po prvi put. On je zbunjen. Oni koji su uključeni u znanstveno istraživanje ovog ‘mozgovnog putovanja’ uvjereni su da će se razjašnjenjem ovog fenomena naposljetku objasniti sve misterije, od duhova do NLO-a. Ali, ovo je prilično ambiciozno od njih, da nekažem, vrlo glupavo!
