Riječ glog je praslovenska.Glog je najmoćniji apotropajon protiv vampira (i vještica), i zlih demona (npr. Bolest) uopće, ma u kojem se obliku javljali. »Bez glogova koca ništa mu biti ne može«, kaže se o nekom kome je teško dohakati. Noću treba sobom ponijeti glogov štap, i onda se ne treba bojati ničega. U prvom redu je glog popularno oružje u borbi protivu vampira, osobito ako je to glog »jedinak«. Kad se vampir iskopa iz groba, on se u pravilu (kako se to vidi iz bezbrojnih tipičnih primjera) »ubija«, probada glogovim kocem; prvobitno, on se g. kocem (magički) pričvršćivao za grob, kako se, uostalom, ponegdje i do najskorije prošlosti radilo: na primjer, u južnoj Dalmaciji i Bosni. U selu Čičku, srezu ariljskom, bio je prije dvije godine jedan vampir također glogovim kocem prikovan za grob. Usporedi i sličan običaj kod starih Germanaca, sa ženskim lešom iz istočne Friziji, koji je bio vezan za kolac i pokriven trnjem. Dovoljan je i sam glogov trn da se vampir uništi ili otjera. Ponekad se mrtvacu, za koga postoji bojazan da će se povampiriti, zabode u pupak igla ili trn od crnoga gloga; ponekad se u njega zabada glogov trn pred samo spuštanje u raku. Dovoljno je da se ispred vampira stavi ili makar da mu se samo pokaže glogov trn, pa će biti onesposobljen ili otjeran. Glogova grana mora se iza mrtvaca držati u kući makar samo jednu noć. Da se mrtvac ne bi povampirio, zabadaju se također u grob glogovi šiljci – glogov kolac. Kad se ne zna točno u kome je grobu vampir, treba, za svaki slučaj, pobiti u sve nove grobove po jedan glogov kolac, i namjestiti zamke od rogozine. Da ne bi vampir ušao u kuću, treba na sva vrata i prozore metnuti prutić crnoga gloga, ili zatvoriti vanjska kućna vrata glogovim kocem. O sličnoj obrani od mrtvačkih demona, kod Grka i Rimljana, upor. E. Rohde, Pẑyche, l, 2373, i E. Samter, Geburt, hochzeit und Tod, 73 id). Kad se spomene vampir, treba reći: »Na putu mu broć i glogovo trnje«. Usporediti i germanski običaj da se leševi izvjesnih βιαιοθανάτοι <= nasilnom smrću umrlih> (za koje se zna da su opasni i da se hoće povampire) pokrivaju trnjem. Od gloga se plaše i njime se tjeraju i drugi zli demoni. Tu su u prvom redu demoni bolesti. Kad je netko bolestan od dalka, bajalica ga odvede na bunjište (koje je inače zborno mjesto za zle duše što izazivaju bolesti), i tu demonu bolesti prijeti glogovim trnom. Kada se pojavi kakva epidemija, sva čeljad iz kuće da svoje remenje bajalici, pa ih ona jedne na druge nastavi, zakači za kućna vrata, pa onda rastegne, i dokle dođu, na tom mjestu pobije u zemlju glogov kolac, pa se okrene zapadu i kaže: »Do koca došla (bolest), a kolac ne prešla!« Na sličan način tjera se glogovim kocem i padavica. Od gloga plaše se i vještice, i zato mnogi stalno drže u kući glogov kolac. Usporedi i slično vjerovanje kod starih Grka. Glogom se tjeraju i zmije: u basmi koja se govori o glavnom zmijskom danu, Jeremijinom danu, izbola je zmija oči »na dva trna glogova, na četiri šipova«. Usporedi Theocr. 24, 88, gdje je g. također upotrijebljen za uništenje zmija). Da se zmija ne bi »povampirila«, poduzimaju se i druge radnje, i to uvijek one kojima se inače sprečava povratak umrlih ljudi. Kada se, 1933. godine, u okolici Struge pojavilo vrlo mnogo zmija, ljudi su ih najprije ubijali i onda, bez obzira na to što su već mrtve, svaku bez izuzetka spaljivali. »Postoji, naime, stari običaj da se zmija mora spaliti, jer inače ona oživi«. Ovaj interesantan običaj može poslužiti kao nov dokaz za teoriju da je spaljivanje, kod raznih naroda, doista postalo u namjeri da se pokojnicima konačio onemogući povratak. Na glogovo drvo hvata se i vrag, koji se može i otjerati glogovim štapom, a ubiti nožem čije su korice od crnoga gloga. (Venac, 14, 609). Kod ovakvih svojih osobina nije čudo što se crni glog vrlo često ušiva u amajlije u vidu križića ili pahuljica, da bi se dijete održalo, ili da ga ne bi napao vampir. Crnim glogom urezuje se kolačiću rekord protiv bjesnoće. Na Cvijeti glogovim grančicama kite se kuće i obori. Na Đurđevdan prije sunca meću žene glog u omaju u kojoj će se kupati. Iz bajanja i vračanja u vezi sa glogom jasno se vidi da je glog smatran kao drvo sjenovito. Na njemu borave demoni koji su u stanju pošalju bolest. Uoči mladog utornik vračara odnese pod kakav glog u polju malu pogačicu, vina, vode, soli, cvijeća, konjsku potkovu i klinac, i zaklinje demone na glogu, ŽIVE Feminae, ŽIVE Marezi , da prime žrtvu i ostave bolesnika na miru. Usput možemo spomenuti da u ovom slučaju imamo zanimljivu vezu između magije i kulta. Demonima se, s jedne strane, prinosi žrtva (pogačica, vino, voda, so, cvijeće), da bi se odobrovoljili i sa njima načinio savez, ali u isto vrijeme, kao da ničega nije ni bilo, oni se magičnim načinom tjeraju (jer se od potkove, i od metala uopće, a osobito željeza, plaše demoni: otuda, primjerice, propis da se ljekovita biljka ne smije vaditi iz zemlje nožem, da ne bi demon, koji je u biljci, pobjegao). Manipulacije sa klinom, međutim, u proturječnosti su sa svim ovim, jer je njima smjer da bolest prikuju za drvo (kako su to radili još Rimljani). Slučajevi ovakvog unutarnjeg sinkretizma, spajanja običaja koji su i kronološki i sadržajno različiti, ima kod nas dosta. Glogu se može »predati« kostobolja, i tom prilikom također mu se prinosi žrtva. Bolesnik spremi kolačić, i ode pod kakav glog, dirne ga tri puta, kaže svojoj bolesti da ide »u glog«, ostavi na glogov kolačić »da ga tice (= diše?) Pojedu«, pa bez obzira ide kući. Glogu se i inače prinose žrtve, i kao takvu treba (u svakom slučaju bar po formi) smatrati jedan postupak poznatog srpskih junaka iz prvog ustanka, Vase Čarapića: kad je on, hajdukujući, video u proljeće na Avali prvi glog kako je olistali, izvadio je cvancika i darivao ga. Glog i inače može uživati ​​poštovanje kao rijetko koje drvo. On se ponekad naziva svetim drvetom. Cigani u Šumadiji pričešćuju se na Đurđevdan glogovim listom. Postoji i zakletva: »gloga mi« – da li kat eufemismon (kao što je kod Grka: nai ma hena , i primjeri koje navodi Grimm, Deutẑche Oythologíe4, 1, 13, Potz tauzend, parbleu i dr.), ili je to stvarna zakletva svetim drvetom, teško je reći. Da glog može biti senovit, daje se naslutiti i iz jednog običaja iz istočne Srbije. Žena koja nema djece a želi ih dobije, treba se prije sunca okupa u vodi sa koje se napio žut bik iu koju je stavljeno tri zrna gloga, i poslije toga jedno zrno pojede, da bi začela. »Ako hoćeš dođe ona coprnica koja ti je odnijela sreću npr. kod blaga, moraš paliti vatru glogovim drvima «. U mitologiji glog može imati kozmički značaj. Sva zemlja stoji na granama velikoga gloga, i za taj glog vezan je veliki crn pas. Taj pas jednako glođe glog, pa kad ga skoro sasvim preglođe, on stane vući iz sve snage da bi ga prelomio. Tako nastaje potres. Ali zemlja ipak ne propadne, jer onda sveti Petar prekrsti štapom, i glog opet postane cijeli. Glog, stucan na kamenu koji se ne pomiče, čini sastavni dio melema koji se, uz basmu, privija na prišt. List od gloga i korijen od maslačka, u rakiji, lijek je od groznice. Od gloginja kuha se tej protiv srdobolje. Na glog se, kad se javi epidemija, vadi živi oganj (i to kad je epidemija kod ljudi; a kad je kod stoke, onda se vadi na lipovina).