Univerzalni jezik gesti i mimike stariji je a često i izražajniji od artikulisanog govora. Pokretima i držanjem tijela čovjek točno iskazuje ono što misli i osjeća … Kako ‘pročitati’ što sugovornik misli i skriva? Kako prepoznati lažljivca? Kojim se gestama iskuzuje simpatija i zainteresiranost, a kojim nedoumica, rezerviranost ili odbojnost? Zašto britanske stjuardese upozoravaju putnike u inozemstvu da budu oprezni prilikom gestikulacije?

Dok većina gesti, s manjim ili većim varijacijama, datira od najranijih vremena, dotle je, primjerice, rukovanje relativno skorijeg datuma. Međutim jezik gesti, gledano u cjelini, star je koliko i čovječanstvo. Na primjer, palac se koristio kako gdje, kao znak odobravanja ili neodobravanja. Za taj gest znali su i drevni Rimljani – imperator je, primjerice, palcem stavljao do znanja da li će, poslije predstave u areni, gladijatorima biti pošteđen život ili ih opak čeka smrt.
Škrgutanje zubima postupno odumire, a što se pak tilče namigivanja, tu znanstvenici očito nisu jedinstveni. Nizozemski znanstvenik Jan Bremer smatra da tragova ovog gesta nema kod drevnih Grka.
Dragocjeni podaci o povijesti gesti mogu se naći u raznim priručnicima o lijepom ponašanju. Takvih priručnika bilo je u srednjem vijeku čitava jedna poplava. Erazmo Roterdamski spada u red poznatih autora takvih priručnika. Po njemu, čovjek od ugleda morao je da ima prepoznatljivo držanje, korak mu je morao biti odmjeren, ni brz ni usporen, a glava uzdignuta. Prekrstiti noge znači nedovoljno poštovati sugovornika.
Drevni Grci su pridavali držanju poseban značaj. Muškarac je trebao držati visoko uzdignutu glavu, inače slučaju moglo bi se pomisliti da je homoseksualac. U to vrijeme vladao je običaj da žene i djeca ne gladaju sugovornika ravno u oči. Uostalom, sklanjanje pogleda u stranu, kao znak sramežljivosti, skromnosti i pokornosti, spada u red najstarijih gesti. Jer, neodgovarajući pogled može nanijeti uvredu. Rukovanje je gesta koji se pojavio mnogo kasnije, negdje pred kraj XVII stoljeća. Uveli su ga kvekeri koji, jednostavno, nisu htjeli da se klanjaju ili skidaju kapu pred drugima.
Gesta je, s druge strane, bio svojevrsno ogledalo hijerarhije i čovjekovog socijalnog položaja. Međutim, gestovi koji su spasili sve do naših dana, svakako nemaju taj smisao, bar ne u onoj mjeri kao nekad.

ISTO, A TAKO RAZLIČITO

Antropolozi su nam otkrili da su geste univerzalni jezi, koji je nerijetko u stanju izrazi i ono što riječi ne mogu. Druga je stvar, međutim, što pojedini gestovi nemaju isti smisao za sve ljude. To je nesumnjivo i razlog što u Britaniji pred polijetanje zrakoplova stjuardesa upozorava putnike koji lete u inozemstvo da budu oprezni kada gestikuliraju jer se može dogoditi da ne budu shvaćeni onako kako oni žele i da tako mogu doživjeti neugodnosti.
Za Grka je, primjerice, uvredljivo ako podignete ruku s otvorenim dlanom u smjeru sugovornika. Jedan od najpoznatijih poznavalaca jezika gestikulacije, Englez Dezmon Moris, tvrdi da identični gestovi imaju sasvim različit smisao u raznim zemljama, a nerijetko iu različitim područjima jedne zemlje. To je odraz povijesnih tradicija. Kao ptrimer, on navodi jedan od naj jednostavnijih gesti, onaj koji treba značiti ‘da’ ili ‘ne’.
Afrikanci i Azijati broje na prste ne onako kako to čine, recimo, u Parizu ili Washingtonu. Japanac otvori šaku i počne brojiti, savijajući prste: palac – jedan, kažiprst – dva i tako redom. Kada savije sve prste, onda suprotan proces – ispravlja mali prst – što znači jedan, prstenjak – dva i opet sve do palca.
Različit smisao ima i jedan prilično rasprostranjen gesta. Kad spojite vrh palca i kažiprsta dobit ćete krug koji opet na različitim mjestima ima različita značenja. Taj gest za Amerikance znači – ‘o kej’, za stanovnike francuskog Mediterana – obična nula ili ništa. Za stanovnike Tokija to je znak za – novac, dok Tunižani takvim gestom stavljaju do znanja da su spremni da ubiju!
Kažiprst na čelu znači u Francuskoj – glupost, au Nizozemskoj – pamet. Kažiprst na podočnjake znači za stanovnike Saudijske Arabije – uvredu, au Firenci – znak udvaranja.
Gestikulacija je dovoljna prepoznati ljude, a da uopće niste u kontaktu s njima. Recimo, sretnete na ulici Engleza i Talijana. BIće vam odmah jasno tko je tko. Englez, ako i gestikulira čini to umjereno, kada razgovara ne mlatara rukama, drži glavu uspravno, rijetko ljubi ženu u prisustvu drugih, rijetko aplaudira – pa čak i onda ako je nečim prekomjerno oduševljen. S druge strane, Talijani su pravi kraljevi mimike i gestikulacije. Sušta suprotnost jednom Englezu.
Kad Amerikanac ili Englez razgovara s nekim, onda se i jedan i drugi strogo pridržavaju pravila da razmak između njega i njegovog sugovornika bude duljina jedne ispružene ruke. Hladnom Nijemcu, opet, ni takvo razmak nije dovoljno, oni bi ga shvatili kao povredu njihove privatnosti. Drugim riječima, oni bi se povukli još za pola koraka. S druge strane, Talijan iili Saudijac će pokušati se svom sugovorniku pribvliže što je moguće više. To, opet, u nekim sitacijama može dovesti do permanentnog približavanja i uzmicanja. Postoji još jedna primjetna razlika u manirima, ovog puta reklo bi se, kontinentalna. Amerikanac će bez obzira na svoj socijalni položaj, a nerijetko i na situaciju u kojoj se nalazi, staviti noge na stol, a ruke za potiljak, dok tako nešto jedan Francuz sebi nikada ne bi dozvolio.
Prsti označavaju razne simbole i tu postoji veliki broj varijacija. Među njih spada i znak ‘V’ koji je prvi uveo Winston Churchill za vrijeme II svjetskog rata. Sada ga, međutim, koriste razni pobunjenici, primjerice, afganistanski. Koristio ga je i bivši filipinski diktator Markos. Međutim, za razliku od njega, nekadašnja predsednca Filipina Korason Akino ga je, prilikom ceremonije stupanja na predsjednički položaj upotrijebila u bitno izmijenjenom obliku: pomoću palca i kažiprsta, čime je izrazila svoju privrženost nacionalnim tradicijama i neovisnosti zemlje.

ATLAS mimika

Pored jezika gesti, postoji, možda još izraženiji i jezik mimike. I on je, praktično univerzalan. Zahvaljujući njemu, Eskimi će se, primjerice, lako sporazumjeti s australskim urođenicima. Mimika je nesvjestan pokret koji je, također, ponekad izražajniji od riječi. To su signali koje emitiraju osjećaje, pa i ona najtajnija za čije je izražavanje riječ, jednostavno – nedovoljna. Mimika ima svoje genetsko podrijetlo. Kao jezik ona je starija od usmene riječi. Kao takva, svojstvena je i mnogim životinjama, prije svega čovjekoliki majmuni, mda je i tu smisao različit. Recimo, čovjekov osmijeh he za majmuna izazov, znak neprijateljstva i prijetnje.
Jeziku mimike nas nikad nitko nije učio, shvaćaju ga čak i novorođenčad. Za njega su se znanstveno interesirali i psiholozi i psihijatri, mada prvi ozbiljniji pokušaj da se taj jezik znanstveno opiše datira tek od 1970. godine. Švedski anatom Karl Herman Jurtše možda je prvi koji je tak jezik sistematizirao. On je ispitivao fenomen mimike stojeći pred ogledalom i praveći razne grimase i pritom pomno registrirajući svaki pokret i svaku, pa i najsuptilniju nijansu – koji, opet, kao suma čine jednu izražajnu cjelinu. Pošlo mu je za rukom da otkrije ’23 neutro muskulatorne funkcionalne jedinice ‘da bi na taj način sastavio čitav jedan atlas izraza, utvrđujući pri tom vezu između emocije i odgovarajućeg facijalnog mišića.
Ovaj fenomen nastavila su proučavati proučavaju dvojica američkih psihologa, Pol Ekman i Uoles Frizen. Oni su razvili i usavršili švedski sustav, pa im je čak pošlo za rukom da izmjere emociju na temelju njenog izraza. Međutim sama procedura nije bila bezbolna. Amerikanci su u svoje lice ubadali tanke igle – elektrode i na taj način stavljali mišić u pokret. Danas je mimika lica postala prava znanost koja se koristi u mnogim prepoznavanje stanja promatrane osobe.
Ova pojava se sve više istražuje iu Europi. Naročito su zapažena istraživanja na njemačkom institutu ‘Max Planck’. Suradnici ovog instituta su skrivenom kamerom snimali mimiku prvobitnih ljudi – u Južnoj Americi, Africi, Australiji i na Novom Zelandu. Snimano lice nije primjećivalo objektiv tako da su izrazi autentični, neneamešteni. Na taj način su njemački istrživači utvrdili da je jezik mimike urođen i – univerzalan. Čak i kod primitivnih ljudi, emocija ima svoje nijanse koje se nepogrešivo ogladam u mimici. Primjer: djevojci s Nove Gvineje daju kompliment. Njezina se mimika pretvara u cijeli jedan ritual. Ona se prvo milo osmjehuje, a onda se kontakt očima prekida (stidljivost), nos se mršti a istovremeno ona tiho zatvara oči, osmijeh nestaje. Zatim se onda oči ponovno otvaraju, osmijeh se vraća i ona ponovno uspostavlja kontakt pogledom. Kada su djeca u pitanju, svaka majka će moći potvrditi da njeno dijete već na samom početku života raspolaže bogatim arsenalom izraza i što je još važnije, umije da ih uporabi uvijek u svom interesu.
Mimika odražava čovjekovu suštinu. Zato joj se i u psihijatrijskoj dijagnostici pridaje sve veći značaj. Kad govori, čovjek je mimičke najaktivniji, tada mimika u samom procesu sudjeluje sa 80 posto. Međutim, kada sluša, ova aktivnost se smanjuje na svega 20 posto. Naravno, i tu postoje varijacije. Tako je na primjer, utvrđeno da je mimika čovjeka koji boluje od shizofrenije najizrazitija i najintenzivnija kad govori sam sa sobom, a znatno manja kada razgovara sa drugima.

GESTE NAS UVIJEK ODAJU

Razgovor šefa personala s kandidatom koji se prijavio na natječaj za upražnjeno mjesto završen je. Šef ustaje i nehajno pruža ruku i kaže u znakl rastanka: ‘Javit ćemo vam što smo odlučili’. Dok izlazi iz kanselarije, kandidat ima neodređen osjećaj da nije ‘položio ispit’ i pita se bi li uopće trebalo čekati odgovor ili da odmah krene u potragu za drugim radnim mjestom.
Da se ovaj mladi čovjek bar malo razumio u ‘body-language’, to jest u izražajni govor tijela, on bi već sa sigurnošću znao odgovor. Gestikulacija tijekom razgovora, naime, ovako je izgledala: Voditelj je na sasvim određen način prislonio desnu ruku uz obraz. Njegov srednji prst pokrivao je usne, a kažiprst je bio ispružen naviše prema desnom očnom kutu. U govoru tijela ovo vrijedi kao izraz vrlo kritičke procjene. Istovremeno, svoju lijevu ruku položio je preko prsa, a sem toga, izbjegavao je kontak očima. Svi ti geste, uzeti zajedno, prenosili su mladom čovjeku poruku: ‘To što nude ne dopada nam se, vi niste čovjek koji nam je potreban’.
Nekoliko tjedana kasnije, mladić je imao još jedan razgovor o zaposlenju, ali u drugoj tvrtki. Ovoga puta moga oje kod šefa personala zapaziti sljedeće: tijekom razgovora on se malo naginje naprijed i s vremena na vrijeme traži kontakt očima. I njemu je jedna ruka prislonjena uz glavu, ali kažiprst i srednji prst ne pokrivaju usnu i dio obraza prema oku, nego su blago naslonjeni na sljepoočnicu. Pri rastanku, šef nekoiliko trenutaka čvrsto steže kandidatovu ruku prije nego što će kazati: ‘Javit ćemo vam se što smo odlučili’. Ovoga puta maldić je s pravom bio optimist. Naime, šefova gestikulacija imala je značenje istinske zainteresiranosti za sugovornika, mada kritičke, a produženi stisak ruke pri rastanku signalizirao je podsvjesno: ‘Ostavili ste dobar dojam’.
Slično kao u ova dva natječajna razgovora, mi se svakodnevno suočavamo s desecima situacija u kojima nesvjesni govor tijela i gestikulacija neke osobe mogu nam odaju njene prave misli, osjećaje i namjere. Jer, odlučujući dio međuljudskog komuniciranja odigrava se bez riječi. On se ispoljava kroz nesvjesne geste, ovakvo ili onakvo držanje glave, ruku i nogu, kroz rastojanje koje dotična osoba zauzima tijekom razgovora, kroz kontakt očima, način rukovanja i slično. Onaj tko umije da razumije taj nemušti ali veoma rječiti govor tijela ne mora ništa nagađati. On zna na čemu je.

ŽENSKA INTUICIJA

Jedan od vodećih istraživača na tom području, Albert Merabjen, tvrdi da je stvarni sadržaj priopćenja jednog čovjeka drugom samo desetim dijelom verbalan, to jest, prenijet kroz riječi. Otprilike, 40 posto on je vokalan, to jest, podsvjesno prenošen specifičnim zvukom i modulacijom glasa. Ostalih 50 posto sadržaja priopćenja prenosi se gestama i držanjem tijela. Samo pri daljnjem prenošenju stvarnih informacija, izgovorena riječ – onih 10 posto – ima snagu vjerodostojnosti. Zato se prenošenjem svako priopćenje nužno deformira.
Nije u svakom pojedinačnom slučaju potrebno dugogodišnje proučavanje da bi se signali i geste tijela naših sugovornika pravilno protumačili. Već i sama intuicija i moć uživljavanja odaju mnogo šta oštroumnom promatraču. A u tom slislu žene su znatno obdarenije od muškaraca. Mnogo pominjana ženska intuicija Cestiam nije ništa drugo do sposobnost da se u djeliću sekunde točno uoče i pravilno protumače nesvjesni signali ili pokreti sugovornika. Izucavaocima ljudskog ponašanja pripisuju to činjenici da žene – a posebno one koje odgajaju malu djecu – prolaze kroz naročitu školu promatranja. Dok dijete nauči govoriti, odnosno dok bude kadro da svoje osjećaje i želje izrazi riječima, potrebne su najmanje dvije godine. U tom međuvremenu majka je upućena isključivo na tjelesne signale svog djeteta, izraz njegovih očiju i najrazličitije zvukove djeteta. Samo ako ih pravilno protumači, ona uspijeva sazna što dijete zapravo želi. Na taj način, ona stječe sposobnost da uočava i najminimalnije geste i pokrete – nešto što će joj tijekom čitavog kasnijeg života biti od koristi. Tako, primjerice, dok promatra nesvjesne geste i govor tijela svog muža, ona može razabrati da li se to poklapa s njegovim izgovorenim riječima. Kad joj on, recimoo, objašnjava da se navečer kasno vratio kući zato što je morao da se zadrži na nekom važnom sastanku, ali pri tome gladi prstima svoju gornju usnu i izbjegava kontakt očima, ona već treba znati da tu nešto nije u redu. Zbog toga oženjeni muškarci rijetko kada uspijevaju uspješno obmanu svoje supruge, dok je obrnut slučaj vrlo čest.

Kako prepoznati lažljivca

Netko tko bi neku drugu osobu želio napasti frontalno i bez uvijanja, ali uspijeva se obuzda zahvaljujući ‘civilizacijskim kočnicama’, izaziva svog protivnika visoko izvijenom gornjom usnom i prezrivim smješkanjem: on mu ‘pokazuje zube’. Vrlo slično čine i životinje.
Prva reakcija većine muškaraca kojima se upravo približava neka lijepa žena, ili žena kojoj se približava neki naočit muškarac, jedva da se razlikuje od onoga što u sličnim situacijama možemo zapaziti kod pijetlova ili golubova: brz gesta šepurenja, samouvjereno protezanje udova … Muškarac prstima dohvata prst kravate, dok žena prevlači ruku preko kose ili nešto ‘ispravlja’ na svojoj haljini ili bluzi.
Međutim, dok geste i nesvjesne signale kao što su ovi mogu čak i laici lako protumačiti, zato što imaju porijeklo u našim prainstinktima, drugi tjelesni signali mnogo su istančaniji i moraju stručno da budu odgonetnuti. Po čemu se, primjerice, može zaključiti da netko ne govori čistu istinu, da nešto krije i da laže? Kod djeteta se to u većini slučajeva može prilično lako razabrati: dok izgovara neku laž, ono nehotice prekriva usta šakom, ili pak obje ruke drži iza leđa – usta i ruke su, dakle, skriveni. Taj izdajnički gest, kažu istraživači govora tijela, nije toliko očigledan kod odraslih osoba, ali se javlja: ruka, bar za trenutak prekriva usta, ili pak kažiprst gladi gornju usnu. To je kao da dotična osoba nesvjesno nastoji prikriti ‘kapiju laži’. Naravno, ruka na ustima ne znači obavezno da osoba govori ‘golu laž’. Ali, gotovo uvijek to pokazuje da nešto prikriva.
Doktor Dezmon Moris, jedan od vodećih stručnjaka za govor tijela, izvještava o jednom testu tijekom kojeg je glavni lekaf naložio grupi bolničarki da pacijentima serviraju ulepšanu (dakle – netočnu) sliku o njihovom zdravstvenom stanju. Pri tome se moglo zapaziti da je pretežita većina sestara doista makar za trenutak držala ruku na ustima lažući pacijente. I trljanje oka kažiprestom signal je da dotična osoba laže ili prikriva nešto od bitne važnosti – osobito ako pritom gleda mirno sugovornika ‘u prazno’ ili u pod. Svrha oba gesta je, naime, da se osobi kojoj se kazuje neistina ne mora gledati u lice.
Sasvim drugo značenje, naravno, ima situacija kad vaš sugovornik jednim prstom ili s više njih podupre donju usnu ili grize nokte: takva osoba je pod unutarnjim tlakom i zahvaćena je osjećajem nesigurnosti. Ona bi htjela imati neku vrstu garancije ili jasne dokaze da je ono što ste vi upravo rekli istina.

Ne prilazi!

Sakriti se iza neke barijere uobičajena je reakcija za čovjeka koji se osjeća izravno ugroženim. Djeca se instinktivno sakrivaju iz stolova, stolica i drugih komada namještaja kad imaju dojam da im nešto prijeti. Dok dijete postupno odrasta i postaje ponosnijei samouvjerenije, ono više neće svoju strepnju tako otvoreno ispoljavati. Otprilike od šeste godine, umjesto da se sakrije iza nekog predmeta, prekrstiće ruke na prsima, stvarajući neku vrstu štita. Dok mlada jedinka sve više stasava, obrambeni gesta držanja ruku na prsima postat će nešto labaviji, ali svejedno on ima značenje izvjesne unutarnje obrane, rezerviranosti ili izolacije.
Pravi alarmni signal, međutim, imamo kad netko drži prekrižene ruke na prsima a uz to i šake steže u pesnice: tako čovjek stoji nasprav vas ne samo obrambeno, nego i neprijateljski i agresivno raspoložen. Ako on pri tome i usne steže postajući crven u licu, onda se pripazite: samo još jedna pogrešna riječ s vaše strane i dotična osoba na vas će se obrušiti šakama. U takvim situacijama akutne napetosti preporučljivo je agresivno raspoloženom pokazati otvorene dlanove, prekinuti kontakt očima i suzdržanim glasom nastaviti razgovor.
Žene koriste istančanije geste nego muškarci. Kad žele pokazati rezerviranost prema nekom muškarcu, one se uglavnom zadovoljavaju djelomičnom barijerom ruku. Pri tome je jedna ruka prebačena poprijeko ispod grudi – njena šaka čvrsto steže lakat druge ruke. Žene, međutim, rado koriste i razne male predmete kao defanzivne signale. Tako, na primjer, dok se na nekom slavlju približava nepoznatoj djevojci, muškarac može zapaziti kako ona čašu s pićem, koju je do tada držala u visini kuka, lagano podiže naviše i kao neki mali štit drži je ispred sebe.
Kad starije gospođe vide na ulici kako im u susret dolazi neka poznanica s kojom ne bi željele da se pozdrave, ili kad na nekom skupu ne žele da se rukuju sa nekom drugom osobom, one često čvrsto stegnu torbicu ispred grudi kao barijeru.