Sposobnost otklanjanja – čak i prihvaćanja boli, u mnogim je religijama diljem svijeta znak vjere. Ali ako postoji mjesto na ovoj zemlji gdje više nego bilo gdje drugdje tijelo dobrovoljno trpi i oskvrnjuje Bogu za ljubav, onda ono leži duboko u džungli jugoistočne Šri Lanke, u Kataragami. Tamo – u hramu podjednako svetom hindusima, muslimanima i budistima, ti obredi traju cijele godine.U rujanskim svečanostima bičevanju se podvrgavaju uglavnom hindusi, ali čak i tad se, u džamiju KHIZR THAKUJU, mogu vidjeti muslimani koji se probadaju noževima i mačevima te utjeruju čelične šiljke u tijelo. Kad padne mrak, zanos se usredsredjuje na drugo, privučen sjajem i titravim zrakom najmisterioznijeg od svih obreda – hodanjem po vatri.
Ognjište dugačko 6 do 10 metara mora se pripremati danima. Dim, plamen i na, kraju, usijani titravi zrak suočava pokajnike s obećanjem najsavršenijeg povezivanja sa bogovima induskog panteona. Godinama su praktični, možda skeptični ljudi dolazili u Kataragamu, donoseći sprave za mjerenje temperature i pribor iz raznih laboratorija. Više nema sumnje da temperatura kamenja u sredini dostize 800 ili čak 1000 stupnjeva Celzijusa.
Kandidati za to teško iskušenje najprije u koloni dolaze do rijeke da po induistickom obredu operu cijelo tijelo. Potom polako i promišljeno kreću do ognjišta, izgovarajući riječi molitve. Temperatura usijanog kamenja dovoljno je jaka da promatrače drži na udaljenosti od nekoliko metara, ali induski svećenik koji predvodi pokajnike, bez oklijevanja ulazi u vatru. Bez otezanja ili žurbe prolazi s kraja na kraj, a potom se neuznemiren vraca.Ostali ga slijede. Ne primjećuje se nikakav vidljiv znak straha, po završetku ni trag opekotina ili povreda – samo prazan izraz na licu, kao od iscrpljenosti, zanosa ili emocija. Potom se svi mirno razilaze.
Zapadni znanstvenici se već gotovo jedan vijek trude da shvate taj fenomen. Godine 1922. francuski biskup u Mysore u Indiji, monsinjor DESPAT URES, prisustvovao je na poziv lokalnog maharadže po vatri nekog muslimanskog mistika. Musliman je počeo tako da je jednog slugu iz palače gurnuo. ‘Čas, dva’ – pisao je biskup ‘Indijac se borio da izađe iz vatre, ali je odjednom uzas na njegovom licu smijenio zapanjeni osmijeh, a on produžio duž jarka, smješkajući se onima koji su stajali sa strane’. Potom je uslijedila nevjerojatna epizoda. Cijeli moharadzin orkestar umarširao je u vatru, s instrumentima u rukama i notama pričvršćenim na vrhu, dok je na vatru bačen jos jedan tovar suhog palminog lišća da je užari. Biskup je napisao: ‘Uočio sam kako se plamen koji je poskočio da im lizne lica razdvaja oko različitih dijelova instrumenata i samo treperi oko listova nota a da ih nije zapalio. Dvojica Engleza, vodja maharadžinog policijskog odreda i jedan građevinar, prošli su bez opeklina. Kad su se vratili u blizinu mjesta na kojem sam stajao, upitao sam ih što misle o svemu. ‘Osjećali smo da smo u pećnici, ali nas vatra nije pržila’. Ceremonija se završila tako da je musliman odjednom pao u agoniju i tražio vode. Jedan je braman rekao biskupu: ‘On je na sebe preuzeo žar vatre’.
U jesen 1935. Harry Price je organizirao najstručnije ispitivanje fenomena hodanja po vatri koje je ikad provedeno. Price je uz pomoć članova Vijeća za parapsihološka istraživanja Londonskog sveučilišta pratio hod po vatri mladog indijca Kuda Buhe koji se tek doselio u London. Price je ispisao pitanja na koja se nadao da će odgovoriti: ‘Da li se hodanje po vatri temelji na triku? Može li to svatko? Da li šetači pripremaju tabane? Mogu li svoju imunost prema vatri, koju tvrde da posjeduju, prenijeti na druge osobe? Da li šetači mažu tabane mješavinom stipse, sapuna i sode, kako se tvrdi? Moraju li biti u transu ili u zanosu? Moraju li biti religiozni? Da li pepeo stvara izolacijski sloj na vatri koji sprečava opekline? Može li šetač po vatri hodati ubrzano, ili može šetati? Da li posti, ili se nekako drugčije, mentalno i fizički priprema za taj čin? Harry Price možda nije na mnoga od ovih pitanja uspio odgovoriti, ali je svakako pripremio predstavu koja je za budućnost zabilježena na filmu od 16mm. Mladi Indijac Kuda Bux je odlučio, iz neutvrdjenih razloga, da se pojavi u crnom dugom kaputu i hlačama. Na jedno od pitanja neposredno je odgovorio, jer je najprije uzinao: nije morao postiti. Pregledana su mu stopala, potom su pažljivo umivena, osušena i izmjerena mu je temperatura. Na jedan taban zalijepljen je za eksperiment komadić flastera. U središtu vatre temperatura je iznosila 1400 stupnjeva Celzijusa – više od temperature taljenja čelika. Kuda Bux je krenuo. Hodajući ujednačeno i smišljeno, u četiri je koraka prešao gotovo četiri metra dug jarak za 4,5 sekundi. Ubrzo nakon toga još jednom, taj put za 4,3 sekunde. Profesori sa Londonskog sveučilišta su pažljivo pregledali tabane mladog indijca i – ništa! Nikakve promjene! Dvije svjedoka su bila tako impresionirana poduhvatom da su odlučili sami pokušaju, ali su prošli neslavno – sa velikim opekotinama na tabanima! Kasnije je Price zabilježio:

1. Prije svakog prijelaza, pepeo je bio pažljivo uklonjen tako da ne može poslužiti kao izolacija.
2. Čini se da je vlažnost stopala, prije na štetu nego na pomoć, jer može prouzrokovati da se o njih prilijepe usijani komadići.
3. Stopala ne moraju imati prekomjerno tvrdu kožu.
4. Indijac Kuda Bux nije postio niti se uputio u neke posebne pripreme
5. Na tabanima nije bilo nikakvog posebnog balzama – doktor ih je oprao i potom osušio.
6. Imunitet od opeklina očito se ne može, bar u ovom slučaju, ‘prenijeti na druge ljude’.

Jedan od fizičara zadužen za mjerenje temperature, bio je uvjeren da je eksperiment dao odgovor: ‘Hodanje kroz vatru zapravo je gimnastički pothvat, noga nikad nije dosta dugo u dodiru sa žarom da bi on izazvao opekotine’. Fizičari su, pošto su izmjerili da su tabani Kude BUXA bili u dodiru s vatrom sa svakim korakom samo pola sekunde, pokušali pritisnuti ploču svog mjernog aparata na žar samo pola sekunde i izmjerili temperaturu 15-20 stupnjeva Celzija!
Doktor Jearl Walker profesor fizike na Državnom sveučilištu u Clevelandu izveo neke eksperimente sa vodom i ustanovio da kod otprilike 210 stupnjeva Celzija nastupa prilično oštra promjena, te da će kapi vode, umjesto da ispare u deset sekundi ili manje, kako se to događa na nižoj temperaturi , poskakivati ​​cijeli minut, čak i duže. Taj je učinak trajao sve do 500 i vise stupnjeva Celzija. Walker je snimio i krupne fotografije izbliza, na kojima se vidjelo da kapi zapravo nesu dodirivale usijanu površinu zbog tankog sloja pare. Walker je predpostavio da kapljice znoja ili vode na nogama šetača – neki prije nego što uđu u vatru prolaze kroz plitke posude s vodom, stvorit takav zaštitni sloj dosta dugo da noge šetača mogu ostati neoštećena. Doktor Walker je odlučio isprobati svoju teoriju u koju je duboko vjerovao i – uspio je! Prešao je preko užarenog ognjišta bez ijedne opekotine!
Ne vjerujemo da ima bilo kavih trikova. Ne treba vam nikakvih tajanstvenih hemikalija da njima trljate noge, niti neka predhodna vježba. Treba samo vjerovati, predati se i uspjeti. Kao i z svemu u životu.