Jedno jutro, probude se blizanci u trbuhu i počnu se prepiru:
– Ma daj !? Nemoj lupaš da postoji život poslije rođenja!
– Pa, ovaj … sigurno postoji nešto. Možda se ovdje za to pripremamo?
– Jesi blesav ?! Život poslije rođenja? Kako bi to uopće izgledalo?
– Ne znam. Možda bismo mogli trčimo? Bilo bi zabavno jesti svojim ustima!
– Nemoguće je hodati i jesti svojim ustima. Da nije tako, onda ne bismo imali pupčanu vrpcu!
– Ne znam, ali vjerujem da će se dogoditi nešto dobro. Nešto što ne možemo ni zamisliti.
– Nitko živ se od tamo nije vratio! Znači da je rođenje kraj.
– Možda ćemo sresti Mamu? A ona će se brinuti za nas, hraniti, maziti ?!
– Mama ?? Ti vjeruješ u Mamu ?! Pa dobro, gdje bi po tebi ta ‘Mama’ trebala biti?
– Ne znam. Možda svuda oko nas? Možda smo živi samo zahvaljujući njoj? Mislim da bez nje ne bismo uopće postojali!
– Ma daj! Da li je netko vidio ‘Mamu’? Ja nisam. Zato je jasno da nema!
– Da, moguće je da zamišljam … ali … ponekad, kada smo potpuno mirni, kao da je čujem kako pjeva i dodiruje naš svijet!