Postoji jedna legenda Čiroki indijanaca oobredu prelaska dječaka u zrelo doba. Naime, otac bi odveo svog sina duboko u šumu, stavio mu povez preko očiju i ostavio ga tu samog! Od dječaka se zahtijevalo da cijelu noć nepomično sjedi na jednom posecenu stablu i da ne smije da skine povez s očiju sve dok ne osjeti prve zrake sunca na licu. Nije smio plakati, niti zvati pomoć.
Kada preživjeti noć, postat će ČOVJEK. Zabranjeno mu je bilo da priča drugim dječacima o svom iskustvu, jer je svaki od njih morao ući u zrelo doba na svoj način. Dječak je naravno bio prestravljen. Mogao je oko sebe čuti sve vrste zvukova. Od krikova divljih zvijeri do udaljenih glasova ljudi koji bi ga isto tako mogli ozlijediti ili ubiti. A neprestano je osjećao i huk vjetra koji mu je nosio u lice travu i zemlju. Ali ipak mali indijanac sve je to stoički podnosio. Znao je da je to bio jedini načini da se postane zreo čovjek.
Konačno, nakon užasno proživljene noći, izašlo je sunce i on je mogao da skine povez s očiju. I tek u tom trenutku mali Čiroki indijanac otkrio je da je njegov otac sve vrijeme sjedio pored njega na drugom posecenu stablu i pazio da mu se nešto loše ne dogodi!
Isto tako ni mi nikad nismo sami. Netko uvijek pazi na nas.