Kada je sirena za opasnost počela zavija u Daranu, mjestu u Južnoj Arabiji, jedna obližnja raketna jedinica ispalila je hitac i pogodila iračku Skadd raketu koja nije eksplodirala. Raketa Scud je pala samo 365 metara daleko od kaplara Ritchieja Ternbila i izdubila krater dubok 2,5 metara. Pošto je kaplar Ternbil bio viši elektroničar za nuklearno, biološko i kemijsko ratovanje (HBO), on je, kao iskusni instruktor za korištenje BHC zaštitne opreme, čuo kako se detektor za živčane agense ozvučio i signaliztirao prisustvo kemijskog i biološkog živčanog plina. On i ostalo osoblje brzo su navukli zaštitna odijela. Nakon dvadesetak minuta čuli su karakterističan signal da je sve čisto.
Ljudi su skinuli specijalna zaštitna odijela i razišli su se na svoje zadatke po rasporedu. Naknadno izvršene tri analize tih odijela potvrdile su prisustvo G-agensa, smrtonosnog nervnog plina sarina. Sljedeća tri testa poznata kao ‘rezidualno-hlapive detektor test’ dali su iste rezultate. Sve u svemu, 33 dijela opreme pokazali su alarmantno stanje, tako da su svi bili uvjereni da je to bio napad kemijskim oružjem.
Zanimljivo je da su tri agensa – sarin, soman i tabun – proizveli još nacistički kemičari tijekom Drugog svjetskog rata i navodno ih isprobavali na logorašima u koncentracijskim logorima. Ovi sastojci napadaju živčani sustav čovjeka, pa ako se primijeni u dovoljno visokim dozama, dovodi do paralizirajuće smrti za nekoliko minuta. Evidentno je da je njegova upotreba u Zaljevskom ratu – obično kao ‘cockte’ s drugim plinovima i kemikalijama – namjerno bila dozirana u dovoljno niskim postocima, tako da nisu bila ubojita. Zarobljeni irački poznavaoci kemijskog i biološkog ratovanja otkrili su da male, ali ponavljane doze, mogu izazvati dugotrajno oštećenje kod pripadnika postrojbi koje su im bile izložene. Također su ovi zarobljenici izjavili da se Sadam Husein, irački predsjednik, plašeći se osvete i prijetnji tadašnjeg američkog predsjednika Busha da će uzvratiti termonuklearnim udarom ako upotrebe biološko-kemijsko oružje – odlučio za niske doze sastojaka u svom oružju. Zato su se kod tisuća veterana Zalivksog rata po povratku pokazali simptomi od upravo takve upotrebe tog oružja – u vidu emfizema, angine, astme, arterioskleroze, artritisa, kratkotrajnog gubljenja pamćenja i brojnih simptoma iznurenosti organizma i podložnosti raznim bolestima. Razumljivo je da su oni inzistirali kod svojih vlada da se njihovi slučajevi ispitaju, ali zbog nečeg nijedna vlada država koje su sudjelovale u tom ratu nije ništa poduzela u tom pravcu, a pogotovo da pruži neko objašnjenje, ili bar sasluša ispovijesti veterana i izvješća o biokemijskim napadima u Zaljevu.