Upravo ta činjenica – da nitko od ‘povratnika’ nije bio definitivno mrtav najjači je argument protivnika teorije po kojoj svijest, duh ili duša, mogu preživjeti prestanak života fizičkog tijela, pa prema tome, nitko se stvarno nije vratio posvjedočiti kako postoji neki ‘ zagrobni svijet ‘u koji naš um dospijeva poslije smrti.
Najveći kvalitetu istraživanja koja je više od desetljeća vodio doktor izvan Lommel sa svojim timom, po ocjeni njegovih kolega spremnih da raspravljaju o ovoj temi, jest u tome što je znanstvenicima dao usporedba iskustava dvije skupina bolesnika – onih koji su doživjeli iskustvo bliske smrti i onih koji to nisu, pa je prikupljeno mnogo više pouzdanih podatak o mogućim razlozima i posljedicama fenomena NDE.
Studijom Lancet, kako je nazvana po medicinskoj reviji u kojoj je objavljena, ispitano je 344 pacijenta čije je srce privremeno prestalo kucati i za koje je doktor Lommel, kao kardiolog, utvrdio da su bili klinički mrtvi. Njihove izjave po povratku u život su zabilježene, a sa svakim tko je doživio iskustvo bliske smrti, kontakti i razgovori nastavljeni su još narednih osam godina.

Upravo u činjenici da je svega 18 posto klinički mrtvih pacijenata potvrdilo da ima sjećanja na taj period u trajanju od pet do deset minuta, (koliko je maksimalno moguće izdržati bez trajnih oštećenja mozga), dr Lommel vidi ključni dokaz da su NDE iskustva realna i da nisu proizvod halucinacija nastalih gubitkom kisika u mozgu.
Dr Lommel kaže: ‘U uvjetima kada je linija EEG (mjera za moždanu električnu aktivnost) ravna a srce ne radi, pacijent je mrtav. Da su u pitanju vizije iskustva bliske smrti uzrokovane nedostatkom kisika, imali bi ih svi koji su bili klinički mrtvi, a ne samo 18 posto njih.
Od 344 pacijenata ispitanih u nizozemskim bolnicama, tek svaki osmi je imao ono što bi se moglo nazvati suštinskim ili dubokim iskustvom bliske smrti – po mjerilima koja je još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća utvrdio doktor Ken Ring, jedan od pionira istraživanja u ovom području. To su: izvantjelesna percepcija, kretanje kroz tunel, komunikacija sa entitetom u vidu svjetlosti, osjećanje blaženstva, viđenje prelijepih pejsaža (koje opisuju čak i slijepi od rođenja), susreti s umrlim osobama, retrospektiva vlastitog života i prisustvo neke vrste ‘granice’, s koje se iskustvenik vraća u ovozemaljski život.