Većina važnih sudionika napada na Jugoslaviju, okončali su živote u teškim mukama. Svi su imali jezive bolove u glavi i ušima (!), A spomenute tegobe počele su, kao po komandi, 27. ožujka ili 6. travnja. Svi su imali i gotovo identičan san: ulaze u Rajhskancelariju u Berlinu, na sastanak s Adolfom Hitlerom i, od nesnosnog bola u glavi, prouzrokovanog zvukom koji po podu prave cipele i čizme, ne mogu da priđu vratima ureda vođe Reicha. Zanimljivo je da mnogi od njih nisu nikad ni vidjeli Berlin, a kamoli firerov ured. Oni koji su bili pozivani na konferenciju kod Hitlera, stajali su u čekaonici, okrugloj dvorani Rajhskancelarije. Ađutant vođe Reicha, bezglasno i pokretom ruke, poziva nazočne da ga slijede. Svi polaze za njim u hol čija je tavanica visoka četiri metra. Iz hola idu dalje kroz visoka vrata pored kojih, s obje strane, stoje esesovci u crnim uniformama. Zatim ulaze u ‘Dvoranu mozaika’, dugačku sto četrdeset i šest metara, obloženu crvenkastim mramorom s istaknutim zlatnim njemačkim orlom, u kojoj također stražare esesovci. Pod, isto mermeran, pastelne crvene boje (Hitlerovi biografi tvrde da je on najviše volio tu boju), ukrašen je i prošaran zlatnim mozaikom, po čemu je glavna dvorana Hitlerove rezidencije, Rajhskancelarija u Berlinu, i dobila ime. Nije zastrta tepisima, ali koraci se na ovom mermeru ne čuju, niti odzvanjaju. To će dugo dovoditi u nedoumicu svakoga tko ovdje prvi put bude kročio, naveo je u memoarima, posebno u knjizi ‘Spandauer Tagebücher’, objavljenoj 1979. godine u Stuttgartu, arhitekt i ministar ratne proizvodnje Trećeg rajha, Albert Speer.
U ovoj priči, nije važan mramor, već prokletstvo ‘zvuka tišine’, nesreća koja prati posredne i neposredne aktere puča i kasnije počinjenih zločina u Beogradu i loša sudbina njihovih potomaka.
Deme stojalo, general, mađarski zastupnik u Berlinu, čest gost Hitlera i Reichstaga, bio je, u stvari, Srbin Dimitrije Stojaković, rođen u Vršcu 1883. godine. Kad su njemačke jedinice okupirale Mađarsku, postao je i predsjednik vlade. Od Hitlera je tražio dozvolu uništiti sve što je bilo srpsko. Njegovi poslušnici su u Starom Bečeju i Novom Sadu pobili na desetine Srba tijekom 1941. godine. Kao ratni zločinac, osuđen je na smrt i strijeljan 1946. Ono što je sanjao, stojalo je ispričao svom prijatelju: ‘Vidim se kod Führera u onoj dvorani.
Tko zna koliko sam puta tu bio, pogotovo kad su Jugoslaveni napravili ono … Uvijek sam u cipelama, ništa se ne čuje dok hodam, a opet mi u glavi sve odjekuje … Ne mogu stići do Firer ureda, puca mi u glavi, iz ušiju mi ​​teče krv … Budim se mokar, raščupan, krvavih noktiju … Tek poslije vidim da sam sebe grebao po glavi … ‘Ovaj san je stojalo prvi put ispričao svom kolegi iz Mađarskog parlamenta, negdje pred kraj rata.
Samo nekoliko dana prije nego što će biti pogubljen, stojalo je udarao glavom o zid svoje zatvorske ćelije i vikao: ‘Čujem, sve čujem!’ Još sedmorica bitnih sudionika napada na Jugoslaviju okončalo je svoje živote u mukama. Svi su imali spremljene svoje memoare za objavljivanje, ali je samo jedan od njih uspio ih objavi. Bio je to Valter Šelenberg, SS grupenfirer (general bojnik), načelnik Odjela za inozemstvo Glavnog ureda sigurnosti Reicha.

Šelenberg je bio zadužen da napravi ‘knjigu’ svih sumnjivaca koji žive u Srbiji a koje treba pohapsiti čim njemačke jedinice uđu u srpskom prijestolnicu. Šelenbergu je po završetku rata tajno suđeno a pojavio se iu Nürnbergu kao svjedok. Umro je u Torinu 1952. godine. Imao je samo 42. godine. Oni koji su proveli posljednje godine s najmlađim SS generalom, tvrdili su da je trpio nesnosne bolove u glavi. Prokletstvu tu nije bio kraj. Dimitrijevi izravni potomci naslijedili su njegovu zlu sudbinu. Naime, Stojaijevi ili Stojaković srodnici u Mađarskoj, Bačkoj i Sremu imaju zajedničko samo jedno: umiru od tumora na mozgu, ili zbog ozljede glave. Priče o prokletstvu Stojakovića objavljivane su u emigrantskim časopisima, koji su pedesetih godina prošlog stoljeća izlazili u Americi i Kanadi, au pojedinim je objavljivano njegovo obiteljsko stablo. Kad su, krajem devedesetih, otpočeli ratovi na našim prostorima, štampa u emigraciji se više nije bavila Stojaijem, jer su pojedini njegovi potomci postali ugledni političari, sportaši i direktori.