U početku se mislilo da je samo pitanje dana kada će se utvrditi identitet pokojnika, ali kako je vrijeme prolazilo, to se pokazalo neizvodljivo. Dva policijska službenika obišla su sva broadwayska kazališta s fotografijom nepoznatog, a treći je otišao na adresu naznačenu na posjetnicu.
Rezultat: među glumcima nije bilo čovjeka s Times Squarea, dok je ime Rudolfa Fence u petnaestoj aveniji broj 372 bilo potpuno nepoznato. Također da nije bilo ni u telefonskim imenicima.
Slučaj je zatim povjeren policijskom kapetanu Hjubert V. Rimu, koji se bavio traženjem nestalih osoba. Bilo bi dobro da se sazna odakle je došao taj čovjek, rezonovao je on. Da je izašao iz bara, trgovine, kazališta ili nekog restorana? Dat ćemo u novine njegovu sliku u onom ekstravagantnom kostimu – možda će se javiti netko tko ga je slučajno vidio …
Sutradan je potret neznanca osvanuo u svim njujorškim novinama. Uskoro se kapetanu Rimu javilo nekoliko osoba koje su 14. lipnja oko 23 sata bile na Times Squareu. Ali, umjesto da se stvar razjasni, svjedočenja su pridonijela još većoj misteriji. Izvjesna Simona Kinkers je pod zakletvom rekla:
– Izašla sam s prijateljem iz kina. Na trotoaru je bilo mnogo svijeta. Odjednom je među nama neobjašnjivo iznikao taj čovjek. Sjećam se da sam se zapitala odakle se pojavio? Zatim sam pomislila da je to možda nekakav tip koji reklamira neku kazališnu predstavu ili dijeli prospekte. Iznenadila sam se kada sam opazila kako preplašeno bulji u svjetleće reklame. Upitao me: ‘Što se to događa? Da li je izbio požar? Onda je ne čekajući odgovor krenuo kroz gomilu prema kolovozu.
Drugi svjedok, M. Barnet, prijatelj Simone Kiners je izjavio:
– Upravo smo izašli iz kina. Hodao sam izasvoje prijateljice, kad se najdnom pojavio taj neobični čovjek između nas. Kako? Ne znam. Jedino mogu reći da ga trenutak prije nije bilo. Uočio sam ga zbog njegove neobične odjeće i velike cigare u ustima. Ali, od svega mi je najčudniji bio izraz njegova lica. Začuđeno me je promatrao, kao da sam neki fenomen. Onda se ogledao oko sebe. Učinilo mi se da je istinski preneražen što se našao u gomili ljudi kojoj smo i mi pripadali. Zatim je podigao pogled prema neboderu i promrmljao: ‘O Bože!’ Nakon toga je još nešto dodao, nešto o požaru i naglo krenuo prema ulici, kao da je htio pobjeći …
Javilo se još nekoliko svjedoka koji su potvrdili izjave Barneta i Kinersove. Ali, jedan koji se nalazio na rubu pločnika kada se dogodila nesreća je dodao:
– Kada je nepoznati stigao do kolovoza, opazio sam da prestrašeno gleda u semafore na raskrižju, kao da ih nikada prije nije vidio. Okrenuo se prema meni i rekao mi pokazujući na automobile koji su jurili: ‘Što je to’? Bio je užasnut. Najednom je krenuo prema sredini ulice. Povikao sam za njim: ‘Pazite’! Ali, on me više nije mogao čuti – kola su ga već pregazila.
