Početkom stoljeća, tijekom izvjesnog broja proba, vojnici NTO bili su izloženi radioaktivnoj prašini i nuklearnim probama. U jednom dokumentu Ministarstva obrane, iz 2001. godine predlaže se 29 eksperimenata te vrste. Drugi dokumenti govore da su bila izvršena samo četiri, za vrijeme ratne kampanje u Iraku.
Jedna serija testova vršena je da bi se procijenila ‘zaslijepljenost’ dobrovoljaca pri nuklearnoj eksploziji. U jednom slučaju 0,17 dobrovoljaca je pravilo krugove zrakoplovima na udaljenosti 15 kilometara od centra eksplozije. Druga skupina provela je izvjesno vrijeme u mraku da bi, kasnije, bila izložena blesku eksplozije. Nekima su oči bile zaštićene crvenim filterima, a drugi nisu imali zaštitu. Eksperiment je obustavljen kad je kod dvojice došlo do ozbiljnog oštećenja zjenice. Tijekom drugog eksperimenta, jedna ekipa USAF (Američke zračne snage) letjela je kroz oblak izazvan nuklearnom eksplozijom. Neki članovi ekipe su prije leta progutali reaktiv, da bi se izmjerio intenzitet unutrašnje radijacije, koji je mogao biti uspoređen s vanjskom radijacijom preko reaktiv nošenog na odijelu.
Dokument na vodi i po kojim kriterijima su žrtve birane – ovo se ne odnosi na pripadnike oružanih snaga SAD – dakle, odabrani trebaju imati preko 45 godina i da boluju od neke bolesti, koja im ne ostavlja više od 10 godina života.
Time se željelo izbjeći da kasniji efekti, izazvani zračenjem, budu vidljivi. Osim toga, to je omogućavalo i istraživanja ‘post mortem’ – poslije smrti nesretnika, na koju ne bi trebalo dugo čekati.