Anksioznost, osjećaj neadekvatnosti, stidljivost, preosjetljivost na negativne kritike, pretjerana bojazan od susreta s novim ljudima i situacijama, izbjegavanje društvenih okupljanja, samo su neke od osobina izbegavajućeg tipa ličnosti.

“Što je sigurno – sigurno je”

Izbjegavajući tip osobnosti karakterizira stidljivost, osjećaj straha u susretu s novim, nepoznatim ljudima, na poslu, fakultetu ili bilo kojoj drugoj socijalnoj situaciji.

Druženja i izlasci, podjednako su neugodni za njih, kao i ulazak u bilo koji novi odnos, ukoliko nemaju jake garancije da će biti potpuno prihvaćeni i neozlijeđeni, što život rijetko pruža.

Kako svaka nova situacija i novo poznanstvo nosi sa sobom nešto nepoznato i neizvjesno, određenu vrstu frustracije, ovakve ličnosti sklone su odaberu taktiku odlaženju na ista, poznata mjesta i ponavljanju samo proživljenih, a time i sigurnih doživljaja.

Možemo reći da su ove osobe zapravo najotvorenije za neprijatna osjećanja, da su skloni ignorirati mnoge ugodne znakove. Njihova taktika izbjegavanja temelji se na uspješnoj, budnoj i fokusiranoj pažnji na sve one znakove koji ukazuju na opasnost – prvi će primijetiti i predosjetiti što sve može poći naopako, što ih sve može povrijediti, uz “uspješnu” strategiju samoobezvređivanja.

Karakterizira ih vatrena vjera u Murphyjev zakon, fokusiranost na očekivanje najgoreg, potajna strogoća prema drugima i otvorena strogoća prema sebi.

Taktika – izbjeći bol po svaku cijenu

Osnovna crta izbegavajućeg tipa ličnosti je pretjerana fokusiranost na izbjegavanje bola, što dovodi i do izbjegavanja iskustva zadovoljstva.

Emocije koje su stalno prisutne su strah i osjećaj zbunjenost, tuga i ljutnja. Kolebanja su između potrebe za ljubavlju, straha od odbijanja i teških osjećaja.

Osnovne karakteristike ovog tipa ličnosti:

– Anksioznost i panika u novim situacijama is novim ljudima

– Pretjerana stidljivost i izbjegavanje odnosa s drugima

– Ulaganje velikih napora u izbjegavanje konflikta svake vrste

– Izbjegavanje predanosti u odnosu i izbjegavanje izgradnje dubljih odnosa

– Pojačana osjetljivost i pretjerana obazrivost u odnosu na vlastito ponašanje

– Strah od kritike, poniženja i odbacivanja

– Osjećaj osobne neadekvatnosti i nisko samopoštovanje

Izbjegavajući tip osobnosti i odnosi sa drugima

Izbjegavajući tip ličnosti, najčešće ima malo prijatelja, poznanika i partnera u životu. Razlog tome nisu osobine koje posjeduju ili ne posjeduje, a koje bi nekoga privukle, već bojazan od svakog oblika inicijative u odnosu i onoga što ona može donijeti, nepoznatog. Izražavanje naklonosti ka nekoj osobi, poziv na sastanak i slično, za njih je izazov koji rijetko ostvare.

U stalnoj su brizi zbog potencijalnog odbacivanja i poniženja. Minimalno su zainteresirani za druge, ali i za sebe. U društvu su često koncentrirani na sve ono što mogu učiniti izazvati podsmijeh svih ostalih u grupi.

& Nbsp;

Taj strah preljeva mnoge socijalne situacije. Ukoliko mu, primjera radi treba pomoć u pronalaženju neke ulice, prije nego što zamoli prolaznika za pomoć, bit će mu potrebno dosta vremena da se osmjeli za to “nezgodno” pitanje.

Kontakt s drugima glavna je meta izbjegavanja, jedina olakšavajuća okolnost im je apsolutno uvjerenje u nečiji blagonaklonost i zaštitu, dok je povlačenje, najčešća pozicija koja dominira iskustvom osobe.

Žudnja za kontaktom, odnosom i prihvaćanjem je prisutna, ali ne može pobijediti strah od odbijanja koji nadjačava i čini da uvijek budu na velikoj distanci s drugima, ali i situacijama.

Kako u realnosti sebi ne omogućava uspostavu odnosa, to nadoknađuje kroz sanjarenje i fantaziranje svega što bi želio, a nema.

Izbjegavajuća ličnost, najčešće ima jednu ili nekoliko osoba, koje su im bliži prijatelji, međutim to mogu ostati samo ukoliko su tu da slušaju uz stalno uzdržavaju od komentara, naročito onih koji ih upućuju na motivaciju da izađu iz svoje ljušture, da se druže, aktiviraju , jer takve komentare doživljavaju kao odbijanje.

Skloni su da tumače ponašanje drugih kroz svoju zaokupljenost odbacivanjem. Dodire najčešće izbjegavaju, jer se ne osjećaju ugodno, a ponekad ih se i plaše.

Ukoliko ostvare siguran odnos s nekim, skloni su ga se po svaku cijenu drže. Izbjegavajući tip osobnosti, s toga, može postati prilično ovisan. Često imaju tako malo veza, da jednom kada su uspostavili neku, oni se nje drže kao da je sam život.

& Nbsp;

Prestrogi su prema sebi, znaju biti često bijesni na sebi, ali nerijetko i na druge, čak i zbog sitnica ili navika koje imaju ti drugi iz njihovog okruženja. Strah od toga da prihvate druge i da s njima budu bliski dolazi od duboke ideje da će ih bliskost poremetiti kao individue, da će izgubiti granice i osobni identitet, da će postati ovisni pa da će ih tako drugi i kontrolirati.

Koriste različite “kontraveštine” (strategije neuspjeha) kako bi održali ovakvo mišljenje i ponašanje:

– “Ne samo da nemam želje, već nemam ni mogućnosti i vremena da upoznajem nove ljude.”

– “Ne bježim od ljubavi, ali nema žurbe, ima vremena.”

– “Nije da ja izbjegavam ljubav, ali ljudi su nepredvidivi, stalno lažu i varaju, neću se opet opečem.”

– “Dobro, možda i imam mali problem, ali ja sam takav.”

– “Nije da izbjegavam da napredujem na poslu, nego, zašto bih, to samo donosi još više muka i nestalno je, bolje je ovdje gdje sam sada.”

– “Zašto bih se zbližavao s kolegama, pa oni svi su koristoljubivi, samo čekaju da mi smjeste, šta će mi to, samo ću se prevarim.”

Izbjegavajući tip ličnosti u radu

Ovakav tip ličnosti, koliko god imao talenta i različitih sposobnosti, na poslu najčešće zaostaje i rijetko se ističe. Ono što ih sprečava da ispune svoje potencijale i napreduju u radu najčešće se vezuje za strah od novih, potencijalnih odgovornosti koje donosi napredak u radu.

Djeluju suzdržano, oklijevajući i strašljivo. Komunikacija s kolegama je sramežljiva, često im rumene obrazi, govor im je nejasan. Ukoliko zamole za pomoć i dodatna obrazloženja, tiho pričaju i gledaju u stranu.

& Nbsp;

Svoje kolege gotovo nikada ne kritiziraju i ne diskiminišu u kontaktu, ali se plaše da će isto doživjeti. Često im kroz glavu prolaze misli “Oni će mi se smijati” i slično, čak iako iskustvo to ne pokazuje.

U radu su često rastrojeni, ponekad imaju puno različitih, čak i nepovezanih ideja o kojima ne razmišljaju do kraja. Njihova unutarnja filozofija kaže: “Bolje ne željeti i ne planirati jer možemo biti spriječeni u provođenju”.

Njihova rasijanost često otežava čuti što govore. Teško im je govori otvoreno, koriste jednosložne riječi i mnogo generalizacija. “Ljudi ovo, svijet ono, i tako dalje”. Također im je teško reći ne.

Samo izbjegavanje, kao obrazac ponašanja, može varirati od stidljivosti, koja se povremeno javlja, u određenim situacijama, do ozbiljnijih problema koji se prelijevaju na sve oblasti života i onemogućavaju funkcionalnost.

Upravo stupanj funkcionalnosti može odrediti koliko je problem ovog tipa uznapredovao. Sama povremena stidljivost može nas uspori i ometa, povremeno izbjegavanje određenih situacija i ljudi također. Međutim, iako je uobičajeno povremeno izbjegavanje koje nas liši potencijalne neugodnosti, izbjegavanje u većini situacija je izbjegavanje i cjelokupnog života.

Uzrok nastanka ovih obrazaca ponašanja nije jasno definiran, ali kao iu slučaju drugih sličnih problema, uzrok možemo tražiti u određenim psihološkim, ali i socijalnim faktorima. I u ovom slučaju rana životna iskustva od velikog su značaja za formiranje ovog tipa ličnosti.

Govorimo o osobama koje su u realnosti ili osobnom doživljaju odbacivane od strane važnih drugih, obitelji, ali i vršnjaka, doživjele česte kritike, omalovažavanje i neprihvaćenost. U ovim situacijama djeca se bore da dobiju ljubav i prihvaćanje, kako ono izostane iu odrasloj dobi imaju tendenciju da se približe drugima, ovaj put uz izrazit strah od (ponovnog) odbijanja, pa tako sve rezultira izbjegavanjem.

Izbjegavajući tip i psihoterapija

Problemi ovog tipa, nerijetko prerastaju u agarofobije, socijalne fobije praćene paničnim napadima, respiratorne probleme, hiperventilacija i slično. Velika je vjerojatnost da će izbjegavajući tip osobnosti imati najveći problem s anksioznošću, depresijom i socijalnom fobijom, naročito u razdobljima jačeg stresa.

Često se događa da osobe s ovim problemom, dolaze na terapiju poslije dugog oklijevanja, nakon brojnih neuspjeha u pokušajima vođenja socijalnog života, a sve to, samim tim, prati još veća anksioznost.

Empatičnost i razumijevanje problema, važno je za daljnji rad i otvaranje. Napredak se, između ostalog, bazira na povećanju fokusiranosti na ugodna iskustva, zadovoljstva i ugodne senzacije. Sa druge strane, potrebno je razvijati sposobnost tolerancije na frustraciju, sposobnost za riskiranje, ulaganje napora – volje i inicijative.

Problemi ove vrste nisu samo upadljivi iznimke i češći su nego što mnogi misle. Neophodan preduvjet za razrješenje problema je, za početak, ne izbjegavanje suočavanja s njim, a zatim i razumijevanje situacije i problema.

Psihoterapijski rad i predanost daje perspektivne rezultate.