Radili smo na tome da dignemo svoju svijest. Ulagali napor, rad, trud, čitali knjige, išli na seminare, razne radionice, pratili ljude na youtube-u … I uspjeli smo. Danas smo za korak ispred od svoje vlastite sjene. Onoga što smo nekada bili.

Mnogo nas je takvih. Hvala Bogu. Zato smo i uspjeli podignemo kolektivnu svijest na stepenicu više, iako se mnogima može učiniti da se u svijetu oko njih nije promijenilo ama baš ništa. Jeste. Zaista jeste. Postali smo otovoreniji za ljubav. Postali smo svjesniji sebe i drugih ljudi. Postali smo empatičniiji i senzibilniji. E u tome smo se zapravo i izgubili.

Dobili smo nove uvide, nove nas a ogovornost je izostala. Ona zdravorazumska odgovornost da ne prihvatimo baš sve što nam se ponudi. Jer smo mi ljudi uspjeli čak i duhovnost komercijalizira, i tješimo se da “od nečega mora da se živi”.

Da krenemo od početka. Naš osjećaj se proširio. Više nismo stisnuti u sebi kao prije. Sada smo u stanju osjetiti i druge ljude, naše granice doživljljaja svijeta oko sebe su se znatno proširile. Zato možemo osjetiti i pristupiti fajlovima duše koje su nam do sad bile pod šifrom. Sjećanja na prošle živote, ljude, događaje su tu, prisutniji nego ikad prije u nama samima. Zašli smo u neosvetljen hodnik duše, za čija vrata do sad pravi ključ nismo pronalazili. Sve nam je i dalje mračno ali možemo razaznati osnovne oblike jer smo sada mi svjetlo. Ovisno koliko sijamo u seb, i toliko jasnije vidimo stvari kojima smo okruženi.

Tako se događa da u prolazu prepoznamo nečiji lik. Uronimo u pogled stranca i shvatimo da se poznajemo. Oduvijek. Prepozna i on nas. Dvije duše odvojene možda desetljećima a možda i stoljećima, ponovno se sretnu u istoj realnosti. I pokrenu se svi ti osjećaji koji ne znaju za granice prostora i vremena. Pokrenu se svi strahovi, žudnje, čežnje i po koja ljubav. A ni pomaknuli se nismo. Stojimo šutke promatrajući stranca koji nam se u trenutku čini poznatijim i bližim, nego većina ljudi kojima smo se okružili.

I umjesto da nas podsjeti da smo Duša obučena u odijelo tj tijelo, mi odemo u sasvim drugom pravcu. Osjećaj bezvremenosti i slobode nažalost većina nas ne prepozna, već se prepusti onima koji zarađuju na neznanju. Pa eto, odjednom kao mjesečar koji mjesečari, krenemo uspavano putem drugim, onim iz kojeg svakako jednog dana moramo se probudimo kako bi smo shvatili. Jer istina je tu.

Ne, nismo blizanačke duše. Ne, nije taj netko došao biti naše ogledalo, naša noćna mora, neuhvatljivi ljubavnik i uzrok melanholiji. Ne, ne moramo kupovati knjige da bi smo se educirali kako da se spojimo s nekim, s kojim smo do sad možda već i sto puta bili spojeni. Ne moramo ići na seminare, slušati pomno o tome, pretraživati ​​sajtove ljudi koji za novac nude informaciju kako doći do ponovnog spajanja. Ne moramo se učlanjivati ​​u razne grupe, da bi smo sa još nas kukali o tome kako nešto nemamo-tu osobu koja je iznjedrila u nama sva ta osjećanja.

Ne pitamo se zašto se prvi put srećemo s tim. Idemo tamo gdje smo navikli bez odovornosti za vlastito dobro. Uzimamo ono što nam se ponudi, jer je tako lakše. Ne shvaćamo da smo ojačali i da ogovore imamo sami.

A prvi put se masovno susrećemo s tim, jer prvi put smo i masovno probuđeni. Nismo na istom stupnju razvoja kao što smo prije bili. Ne možemo voljeti i osjećati isto, jer ni mi sami nismo više isti. Postali smo netko drugi a da to zaista nismo umom i usvojli.

Drugi mi vole i osjećaju drugačije. Drugi mi sada sa jačim unutarnjim svjetlom vidimo stvari nisamo ranije. Zato ti osjećaji, zato ta prepoznavanja …

Oni su tu da nas podsjete tko smo. Da nas inspiriraju. Pokrenu, ohrabre, pokažu da granice ne postoje, time što nam u kontaktu s njima dozvole da spoznamo da smo mnogo širi, moćniji i veličanstveniji nego što smo ikada mogli naslutiti.

Možda neki od njih jesu duše koje su došle po dogovoru da ostanu u našem životu. Ali većina nije. Zamislite samo koliko je odigranih uloga života iza vas, au njima svakako niste bil sami. Uvijek ste bili okruženi svojim dušama, srodnim i karmičkim. Znači, ima ih mnogo … S tim što sada imamo odključan broj za prepoznavanje istih.

Zato, ne gubite se. Vratite se sebi. Ne jurite utrke prodane od strane onih, koji ni sami ne shvaćaju što rade. I kad se zapitate šta ste slušali i pratili, to su uglavnom uvijek bili oni koji nisu stigli do cilja koji su vama obećavali …

Preuzmite odgovornost za svoje dobro. I kad sretnete “nekog vašeg” pustite ga s blagoslovom i zahvalnošću što ste ga opet sreli, i što ste se uz pomoć njega prisjetili da igrate igru ​​u nekoj ulozi. Pomoći će vam da se ne poistovetitie s tom ulogom, a to je više nego dovoljno. Ako vaš susret nastavak neke ranije priče, ako se lekcije uz pomoć te osobe moraju dostaviti, ta osoba ne ode od vas. Ostane. Bez da vi morate besumučno radite na sebi, na integriranju svojih emocija i svega što se propagira.

Grč ne smije više postojati. Životna enegrija mora nesputano teče. Zato se pronađite u sebi. I uvijek od ponuđenog uzmite samo ono što vas veseli. Dokle god ste sa svojim srcem, teže ćete se izgubiti.