U centru ovog dramatičnog događaja odjadnom se pojavljuje jedno novo čovječanstvo. Jovan izvještava: ‘I vidjeh, i vidi, Jagnje stajaše na Sionskoj gori, i sa njim sto četrdeset četiri tisuće onih koji su imali njegovo ime i ime njegovog Oca napisano na čelima svojim. I čuh glasa s neba kao šim mnogih voda i kao grmljavinu jakog groma, a glas koji čuh bijaše kao od kitarista koji pjevaju uz svoje kitare. I pjevahu novu pjesmu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama; i nitko nije mogao naučiti tu pjesmu osim onih sto četrdeset četiri tisuće koji su iskupljeni sa zemlje. To su ti što se ne okaljaše ženama; to su naime, djevstvenici. Oni idu za jagnjetom kuda ono ide. Ovi su iskupljeni kao prvijenci od ljudi Bogu i Janjetu. I laž se ne nađe u njihovim ustima, neporočni su ‘(14,1-5).
Ovdje zasijava početak novog čovječanstva, u kojem je probuđen Duh Božji zahvaljujući izbaviteljskom činu Janjeta koje ljudima daje snagu da pjevaju ‘novu pjesmu’, živjeti unutarnju religiju, istinsko evanđelje.