Mada su Jürgensen tvrdnje bile neobične i pionirske u smislu krčenja novih putova, one gotovo da nisu imale utjecaja na međunarodnu parapsihologiju. Dok je štampa pok krupnim naslovima izvještavala o njegovom otkriću, praktično ni jedan ozbiljan znanstveni istraživač nije tome poklonio veću pažnju. Postojao je naravno i razlog za to. Šesdesetih godina parapsiholozi su bili okupirani testovima s kartama i provjeravanjem u kojoj mjeri daroviti pojedinci mogu utjecati na kockice za igranje da padnu onako kako oni žele. Za ovaj dio parapsihologije precizni statistički podaci bili su važniji od zalaženja u oblast suludih nagađanja da mrtvi ipak mogu slati neke psihičke sadržaje živima. Samo jedan ugledni parapsiholog potrudio se da osobno provjeri Jürgensen navode. Bio je to V.G.Rol, direktor fondacije za psihička istraživanja u Duremu u Sjevernoj karolini. On je proveo tjedan dana kod Jürgenson, u njegovoj kući u blizini Stockholma. Domaćin je izašao u susret posjetitelju iz Amerike i izveo pred njim oglednu seriju demonstracija. Rol je ove testove ocijenio kao ‘umjereno uspjele’.
Prilikom svakog opita Jurgensen je uzimao nekorišćenu magnetofonsku traku, stavljao je u aparat i uključivao ga. Mikrofon je bio otvoren i ljudi u sobi ležerno su razgovarali. U čestim intervalima snimanje je prekidano da bi eksperimentator preslušao snimak. U četiri slučaja magnetofon je registrirao slabe nerazgovetni zbuke koji su mogli potjecati od nazočnih osoba. Ali, peti put dogodilo se nešto neobično. U jednoj pauzi u razgovoru kao da je neki muški glas izgovorio švedsku riječ ‘berätta’ (reći ili priopćiti). Nitko od prisutnih nije se sjećao da je to kazao ili šuo u kratkom odlomku vođenog razgovora. Riječ je bila vrlo razgovijetna.
Izveli su još četiri probe. Pošto je Jurgensen uobičajenim glasom rekao: ‘Da sačekamo …’ čula su se tri kratka udarca, a odmah zatim i sasvim jasna riječ ‘warten’ (na njemačkom ‘čekati’ ili ‘čekaj’). Najzad, šest lupkanja, tri puta u paru, i netko je oper na švedskom izgovorio: ‘Uspostavi pravi kontakt’.
Otkako je otkrio učinak snimljenih nestvarnih glasova Jurgenson je objelodanio još neka otkrića i izumio nove metode snimanja. Švedski eksperimentator snimao je izravno iz radia. On je uređaj za registriranje zvuka priključio na radio koji je prethodno bio postavljen na međufrekventni raspon ‘bijelog šuma’. Snimao je nekoliko minuta, a zatim preslušavao rekord. Jurgenson tvrdi da su se ponekad čuli glasovi koji su govorili kroz fonb bijelog šuma. On je, osim toga, bio uvjeren da prilikom snimanja na magnetofon ljudskog govora s radija, na komercijalnim valnim duljinama, ponekad interveniraju ‘glasovi-bića’, koji vješto izobličuju govor i restruktuiraju ga da bi stvorili nove riječi i poruke. Ovi glasovi povremeno se služe mješavinom jezika.