Svekoliki svemir ‘, izrastao do samosvijesti u svoj izvornosti ostvarenja inteligencije i golemost mudrosti, beskonačan u prostranstvu i vječan u postojanju, jamačno je sve što je ikad postojalo, što sada postoji i što će ikada postojati …! Zapravo, pred čovjekovom spoznajom ispriječiše se ‘dva’ svemira, jedan vidljiv, tajne kojeg još može do stanovite razine dosegnuti moć čovjekova opažanja i drugi nevidljiv koji se prostire daleko, daleko … u nepoznato. Sva je vjerojatnost da je to nepoznato nešto poput beskrajna oceana u kojemu je ono poznato tek neznatna kaplja. Ali, što je kap poznatoga u beskrajnu oceanu Zbivanja … U onome vidljivome, a ipak neizmjernome svemiru, tako starom i toliko golemom, izgubljen negdje između beskonačnosti i vječnosti, nalazi se naš sićušni planetni dom. Većinu onoga što danas znamo, naučismo opažanjem motreći s površine Zemlje, obale svemirskoga oceana. Zakoračivši u to golemo more neizvjesnosti i smočivši tek nožne prste, osjetismo da nas ocean naše nespokojnosti zove, mami. I u nama se probudi dugo pritajena čežnja da se tamo vratimo, jer jedan dio našeg bića spozna, da je to zapravo poziv mjesta odakle smo došli … S vi otkriveni tragovi temeljnih čovjekovih stremljenja i najbeznačajnijih zbivanja sežu sve do svemira i njegova postanka. Ali, širenjem spoznaje možemo dokučiti ne samo to da je svemir veličanstven, već i da smo mi u vrlo stvarnom i dubokom smislu dio tog svemira, da nas je on rodio i da nam je opstojnost neraskidivo povezana s njime … Dakako, vječna pitanja o postanku svijeta i svemira pobuđuju zanimanje i znatiželju golemoga broja ljudi. Razdoblje u kojem sada živimo veliko je raskrižje naše suvremene civilizacije, a možda i naše vrste. Kojim god putom krenuli, opstojnost nam je nerazdvojivo povezana sa spoznajom bivstvovanja. Razumijevanje bivstvovanja za nas je toliko važno da o tome ovisi i sam naš opstanak. Osim toga, razumijevanje pruža zadovoljstvo. Priroda se u razvojnomu_procesu pobrinula da uživamo u razumijevanju. Oni koji razumiju jamačno imaju više izgleda da će opstati … Razvijanju života na planetu Zemlji od početne prastanice protoplazme do razumnog bića, bića koje misli, čovjeka, trebalo je oko milijardu i pol godina … Život je, prema tomu, jamačno najvećom vrednote u svekoliku svemiru, ali i najvećom tajnom, a spoznaja veličajnosti opstojnosti života zacijelo je najvećom zadaćom u svekoliku svemiru … Priroda je inteligentna, čovjek je dio prirode, stoga ista inteligencija prožima oboje. Svatko predanje mudrosti smatra neograničenim raspon čovjekovih mogućnosti, stoga je područje čovjekova života područje beskonačnih mogućnosti. Unutar svakog čovjeka Priroda se nalazi u obliku zametka i ima samo jednu želju: Želi se roditi. Čovjek govori u ime Zemlje, stoga njegova odanost treba biti upućena tom planetu, planetu na kojemu obitava i koji mu nesebično daje utočište. Dakle, u čovjeku je nada i spas svijeta, a time i opstojnosti života. Međutim, čovjek konačno mora shvatiti da ne može izmijeniti svijet, ali može izmijeniti svijest o sebi i svojemu mjestu u tom svijetu. Svijetu koji je samo dio jednog većeg svijeta, svijeta jednosti svekolikosti …